Usudio bih reći da je došašće vrijeme trostrukog hoda: prema Bogu, sebi i drugima. Svakim korakom prema bliže smo cilju. Stoga je svaki korak radost, ali i otkrivanje novoga. To je ljepota došašća. Avantura. Svaki je dan šansa da se udaljim i zađem dublje u svijet za koji mislim da ga poznajem, a onda začuđen otkrivam poput starog grčkog mudraca Sokrata - da zapravo ništa neznam.
U svakodnevici, rastrzan često banalnostima ili egzistencijalnom borbom zaboravim da postoji On. I ne samo da postoji, bez obzira koliko ga nijekali. Jer on ne zavisi od toga da li ga priznajem ili ne. On ne želi da samo vjerujem da postoji, ili da mu tu i tamo prinesem koju molitvicu. On želi da osjetim koliko me voli. Koliko sam mu važan. Možda ćeš se pitati; kada me voli zašto me onda kažnjava, zašto se moram patiti, zašto mi je ovako ili onako u životu? Neću ti odgovarati na ova tvoja pitanja. Kreni prema njemu, otkrit ćeš tajnu svoga života. Tajnu Boga. Ne budi nestrpljiv, koračaj lagano. On korača prema tebi i u susretu otkrit ćeš sve.
Hod prema sebi, u svoju srž. Najteži je. Mijenja ustaljeno mišljenje. Otkrit ćeš neizmjerno blago u sebi. Živimo u vrijeme banalnosti, vanjskih podražaja bježeći od vlastitog ja. Bojimo se susresti sami sa sobom.Zapravo nas i ne gledaju ovih dana kao ljude. Gledaju nas i doživljavaju kao konzumente i potrošaće. Tko nam je kriv? Svatko je sam kriv što je pristao biti potrošać, konzument a ne čovjek. Sjećam se kada sam kao mladi svećenik išao na blagoslov kuća u jednoj prigorskoj župi i ugledao dvije istovjetne kuće ( na prvi pogled), ali su se ipak razlikovale. Jedna je imala deset prozora a druga jedanaest. Poruka je bila da obaj s jedanaest prozora više vrijedi.
I treći hod je - hod prema drugome. Sjećam se da sam prije podosta godina došao u posjetu prijateljima u grad. Sve je bilo uobičajeno osim nesnosnog smrada koji se osjećao čak i izvan zgrade. Pitao sam prijatelje što bi to bilo. Rekli su mi da su sve pretražili da nije štakor, mačka uginula, ali ništa od svega toga. Pitao sam ih da li su vidjeli ( u ovoj priči neka to bude) Juru. Ustanovili smo da ga nisu vidjeli već danima. I na koncu se ispostavilo da je Jura umro u svom stanu i da se već raspada. Znakovito.
Vidjeti drugoga
subota, 22. prosinca 2018.
petak, 7. prosinca 2018.
Adventsko ludilo
"...zvončići, zvončići, zvone na sav glas...", lampice blješćiju, borovi okićeni, Božićnjaci pogrbljeni pod teretom vreća besmisla i banalnosti naših života koji su i alkemičarske vještine pretvorili u suprotnost da od zlata znamo napraviti drek. Svaka selendra koja do sebe drži nešto i želi biti u trendu pregresivnosti, turističke promidžbe ima svoj Advent. Pa Advent tu, pa Advent tam...Ak imaš para onda dovedeš neko zvočno ime da urla ili lije suze zbog promašene ljubavi, ako nemaš onda su dobri i domaća kuruza od pjesme i zabave. Svi imaju adventske vijence, pale uz posebne rituale svake subote svijećice cereći se vlastitoj ispraznosti zaognutu u plašt političke funkcije.
Nažalost ni Crkva nije odoljela tom ludilu priključila se sveopćoj predstavi pri tome naivno misleći kako će eto njezina prisutnost posvetiti poganske bakanalije. Ne shvaćajući da je samo pijun u igri perli.
Luka evanđelista govori nam da Božja riječ nije došla na kraljevske dvore, šarenilo gradske vreve. Kež da Božja riječ dođe Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji. Još dalje da ljudi nisu išli tražiti Božju riječ moćnicima, na trgove. Išli su pustinju. Svijet daleko od vreve, blještavila,. Išli su u mir.
Upravo je to smisao Adventa kada je uveden. Ući u pustinju života, svoga vlasitog bića. Otkriti Boga i njegovu riječ.
"Poravnite staze...", poručuje Ivan sin Zaharije. Ući u svoju intimu, u najdublji i najintimniji dio svoga bića, otkriti zakopane strahove, boli, tu među njima otkrit ćemo dijete Isusa. On se smjestio u taj najtamniji dio našega bića. Jedino tako može nas ozdraviti. Ući tamo gdje nitko neće, pa ni mi sami.
Tek tada moguće je doživjeti misterij Božić, osjetiti mistiku božićne noći kako ju je ispjevao mladi 26 godina star kapelan Jeseph Mohr u svojoj pjesmi Tiha noć.
Nikakvo blještavilo, kuhane kobase, kuhano vino ne može nas odvesti u pustinju. Sve zapravo služi da čovjek ne čuje Božji glas. Da Božji glas ne dobre do čovjeka i da ne surađuje s Bogom rođenim u djetetu Isusu osvjetli svoj život i blaguje Božju ljubav.
Umjesto u hod obnove, težak ali isplativ put čovjek radije bira ludilo potrošačkog društva u kojem se na kraju dana zbraja profit.
Umjesto jednostavnosti Božića imamo bakanalije kraljevskih dvoraca. Koja alkemija!
Nažalost ni Crkva nije odoljela tom ludilu priključila se sveopćoj predstavi pri tome naivno misleći kako će eto njezina prisutnost posvetiti poganske bakanalije. Ne shvaćajući da je samo pijun u igri perli.
Luka evanđelista govori nam da Božja riječ nije došla na kraljevske dvore, šarenilo gradske vreve. Kež da Božja riječ dođe Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji. Još dalje da ljudi nisu išli tražiti Božju riječ moćnicima, na trgove. Išli su pustinju. Svijet daleko od vreve, blještavila,. Išli su u mir.
Upravo je to smisao Adventa kada je uveden. Ući u pustinju života, svoga vlasitog bića. Otkriti Boga i njegovu riječ.
"Poravnite staze...", poručuje Ivan sin Zaharije. Ući u svoju intimu, u najdublji i najintimniji dio svoga bića, otkriti zakopane strahove, boli, tu među njima otkrit ćemo dijete Isusa. On se smjestio u taj najtamniji dio našega bića. Jedino tako može nas ozdraviti. Ući tamo gdje nitko neće, pa ni mi sami.
Tek tada moguće je doživjeti misterij Božić, osjetiti mistiku božićne noći kako ju je ispjevao mladi 26 godina star kapelan Jeseph Mohr u svojoj pjesmi Tiha noć.
Nikakvo blještavilo, kuhane kobase, kuhano vino ne može nas odvesti u pustinju. Sve zapravo služi da čovjek ne čuje Božji glas. Da Božji glas ne dobre do čovjeka i da ne surađuje s Bogom rođenim u djetetu Isusu osvjetli svoj život i blaguje Božju ljubav.
Umjesto u hod obnove, težak ali isplativ put čovjek radije bira ludilo potrošačkog društva u kojem se na kraju dana zbraja profit.
Umjesto jednostavnosti Božića imamo bakanalije kraljevskih dvoraca. Koja alkemija!
subota, 1. prosinca 2018.
AGENCIJE ZA GOVOR I MIŠLJENJE
Da papir podnosi sve i da gluposti ni nebo nije granica –
poznate su činjenice, a ne samo stara mudrost. No, kako većina ljudi misli da
svijet počinje s njima ne primjenju na sebi onu staru Ciceronovu izreku: „Historia (est)
testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia
vetustatis (Povijest
je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica
starine).“ Stoga na papir ili ekran prenesu svakojake gluposti.
Svoj prvi članak, zbog kojeg
sam bio jako važan, barem sam se tako pravio onih sedamdesetih godina napisao
sam časopisu Svesci pod naslovom: Povijest nikada nije nevina. Pod riječu
povijest mislio sam na povijest kao znanstvenu disciplinu. Nekako mi to palo na
pamet ovih dana dok učim novogovor, onako da i ja ostanem ili se barem bacim u
taj novi društveni fenomen – novogovora kako ga naziva Georg
Orwell. Ako nisi u trendu vrijeme te pregazi, ostaješ izvan progresivne matice
društva. Mnoge službe za nadzor u povijesti ljudskog roda službeno nikada nisu
osnovane, ali su djelovale. Tako ni Nadzorni odbor ili agencija za novogovor
nikada nije ustrojena ali ne znači da ne postoji, kao i Agencija za mišljenje.
Što je čovjek stariji naviru mu
sjećanja. Ni ja nisam imun na tu bolest starijih. Tako se sjećam da sam negdje
sedamdesetih u prpovijedi bubnuo kako iz šume dolaze samo štetočine koje
uništavaju što vrijedni ljude rade. I tako završio ja na „razgovoru ugodnome“
kod druga zaduženog za kler. Pita on mene tako što sam i na koga mislio kada
sam to rekao. U tim situacijama moraš se praviti lud pa sam mu rekao da sam
mislio na divlje svinje, lisice, vukove, medvjede i ostalu divljač.
Omiljena novogovorna floskula Agencija
za govor i mišljenje je revizinizam, osobito u povijesti, politici. Kao
zabranjeno je opet propitkivati, sumnjati u vječno postavljene dogme partijaca
i partijskih povjesničara. Partija je službeno otišla u povijest ali intimno
ona i dalje u nama živi novi život. Stoga se nikako osloboditi nekih povijesnih
nasljeđa.Možeš propitkivati Boga, vraga, bilo što – samo ne diraj vječno
nepromjenjivu istinu o NOB, ulogu partizana, drugova i drugarica za vrijeme i
poslije, osim onih koji su zastranili na tom putu. Posebna uloga najvećeg sveca
i pravednika toga doba JBT nedodirljiva je. Ma koji revizionizam, koji bakrači?
Imamo li mi doista ispisanu i koju relevantniu i znanstvenu studiju o tom dobu
ili bar stranicu? Umjesto da budemo
sretni da se ta stranica naše zbiljnosti jednom zatvori mi neprestancemo
ratujemo s poviješću. Dotle će svatko vući na svoju stranu. Tek ozbiljna
povijest može biti kamen međaš za prepoznavanje revizionizma. Sada je samo
pitanje da li takova povijest odgovara agentima Agencija za istinu i mišljenje?
Ozbiljno i znanstveno istraživanje ne
odgovara dogmatičarima, ali ni agentima spomenutih agencija. Izgubili li
aureolu istinoljubaca i pravomiljenika.
četvrtak, 11. listopada 2018.
CIPELARENJE
Nikako da javni prostor oslobodimo od boljševičkih i
komunističkih floskula. Na pitanje, novinarke u radio emisiji
Za tvoju dušu koju je interesiralo da li hrvatsko društvo treba očistiti
od ustašizacije odgovorio sam da ta opasnost ne postoji u našem društvu.
Postoje tek ekscesi kojima tek mediji
daju značenje koje objektivno nema. No,
ono što hrvatsko društvo treba jest - deboljševizacija društva. Iz jednostavnog
razloga što je pedeset godina u javnosti u odgoju i obrazovanju neminovno
ostavilo duboke tragove koji se preko noći ne mogu kao spužvom prebrisati bez
obzira bila ili ne bila provedena lustracija. Bez obzira što mislili ili
govorili svi mi djeca boljševizma. I ja sam. Ne treba si lagati.
Olako se u javnom prostoru pojedinci i skupine razbacuju
etiketama poput rigidni desničari,
ustaše, fašisti, klerikalci, klerofašisti….etc. Uglavnom su to etikete koje sam
slušao i prije devedesetih godina. One nisu imale utemeljenje ni u znanstvenom
ni povijesnom smislu služile su tek kao eliminacijske za one koji drugačije
misle, shvaćaju svijet oko sebe. Usudio bih se reći da one pojedinim takozvanim
ljevičarima služe kao smokvin list da prikriju svoju intelektualnu
impotenciju. Doduše oni su samoprozvani naprednjaci, elita, progresisti,
glas zdravog razuma. Premda u svim tim
prozivkama nema ni trunke razuma. Sve je to iracionalno traženje kako uništiti,
poniziti, unerediti onoga drugoga.
Neoboljševici ne mogu shvatiti, jer im je percepcija
stvarnosti sužena, da je demokratsko društvo konfliktno društvo. Stoga
jednostavno ne mogu podnijeti da postoje ljudi koji drugačije misle, na
drugačiji način vide rješenja problema, drugačije djeluju, imaju druge ideje. Stoga se ne libe falsifikata, laži,
povijesnog zaborava. Ako je stvarnost drugačija to gore po stvarnost.
Nije dozvoljeno propitkivati njihovu progresivnost. Ona je
po sebi samorazumljiva. Vrhovni arbitri uma, progresa, svega najboljega,
istine… Mogu svakoga kritizirati, pribijati na stup srama a kad netko nad njima
postavi znak upitnika to je govor mržnje, nesnošljivost, rigidno desničarenje,
klerofašizam, oživljavanje fašizma. Samozvani borci za „istinu i progres“
postaju tipovi koji teroriziraju sve živo oko sebe, ne dopuštajući da netko
drugačije razmišlja. Oni su novi
dogmatici i novi oblik inkvizicije. Istina nemaju „španjolsku cizmu“ i ostala
sredstva koja su stajala na raspolaganju onovijekim inkvizitorima, ali i,maju
moderna i moćna sredstva mučenja i likvidacije.
Imaju li ti silni ustaše što toliko niču po Hrvatskoj svoje
stranke u Saboru, kojeg relevantnog predstavnika u nekoj javnoj instituciji , neki relevantni medij u
Hrvatskoj? Priređuju li neke velike skupove u javnosti?
Stalno držati pod pritiskom
s osjećajem neke odgovornosti, straha od etiketiranja to je cilj i sredstvo
takozvanih progresista u društvu. Time žele eutanizirati bilo kakvo
propitkivanje.petak, 25. svibnja 2018.
21. stoljeće kao argument
Iskreno se nasmijem
kada me netko pokuša impresionirati podsjećanjem da „živimo u 21
stoljeću“. Iskreno sam zahvalan svima koji me na to podsjete. To je zasigurno
njihov najjači argument u određenoj raspravi kada im ponestane stvarnih
argumenata. Pomalo mi to sliči na djetinju igru u kojoj gubitnik viče: moj je
tata najjači! Za mene to je samo vrijeme
kao da kažete: danas je ponedjeljak. Ok ponedjeljak je. I što sada? Oni u 20
stoljeću govorili su da je „sada 20 stoljeće“, oni prije njih neko drugo
vrijeme. Ništa novo, ništa kvalitetno, stara mantra samo se brojka mijenja.
Stoga je uistinu smiješno vrijeme koristiti kao argument u raspravi. Jer i u
tom famoznom 21 stoljeću čovjek hoda, jede, sere, piša, priča gluposti kao i u
stoljeća prije. I prije se zemlja vrtjela, sunce sijalo dan zamjenjivao noć,
jači tlačio slabijega. Ma o čemu mi mljeli danas. I prije su ljudi vjerovali
ili nisu vjerovali u Boga, svijet je išao dalje vjerovali ili ne vjerovali…
Upitao bi svakog nadobudnog 21 stoljećara da li je u ovom
stoljeću koje je tek počelo manje ratova, bolesti, nepravde, gladi? Jesu li
ljudi sretniji, zadovoljniji, ispunjeni mirom? Ima li manje gladne djece,
obitelji? Ima li više pravde i pravednosti? Jesu li oni koji ne vjeruju
sretniji od onih koji vjeruju? Ljudi manje kradu, lažu, muljaju? Zašto ovo
pitam? Jednostavno da pokažem kako je argument vremena glup i besmislen. Jer on
i nije argument nego glupa floskula ispraznog uma. Bježanje od pravog pitanja:
što je ispravno i dobro?
Bilo mi neki dan najprije otužno, a onda smješno kada sam
pročitao kako neki lik iznosi svoja očekivanja glede crkvi. On kao očekivao da
će biti pretvorene u muzeje i kafiće, ta mi živimo u 21 stoljeću. Kad se to
samo po sebi razumije. Samo za podsjetnik da su to očekivali i u 19 i 20
stoljeću. Kao da očekuju Godota. Kao biti ćemo pravo 21 stoljeće kada ćemo moći
zabiti ruke u džepove do lakta i šetati po crkvi kao muzeju ili zavaliti se na
stolicu, staviti noge na oltar i piti lošu kavu ili zašećerenu vodicu punu
aditiva koju nam prodaju pod sok.
Reče neki mudar čovjek: kada se čovjek odrekne Boga
spopadnu ga bogovi, a kada se odrekne vjerskih obreda spopada ga magija ili što
bi rekli moji zagorci – coprije. U kakve sve gluposti čovjek 21 stoljeća
vjeruje a sebi stvara iluziju da živi u nekom posebnom prosvjetljenom vremenu. Da je istina i dobro u oslobađanju i
nijekanju bilo koje vrijednosti vremenima prije. Kaj god!
„O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga
ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog
razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to
moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati
suprotno“, poručuje nam umni Chesterton. Dakle na početku 21 stoljeća govoriti
o njegovoj nadmoći nad ostalim stoljećima
uistinu je glupo. Vrijeme je samo
pomicanje kazaljke na satu ili curenje pijeska iz pješćanika ali nikako mjerilo
ispravnosti, istine i dobra. U svakom tom otkucaju čovjek korača naprijed
noseći breme prošlosti sa svim vrijednostima i teretima. Jer kao što kaže
Fulton Sheen, sve ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Otkloniti jednu
od tih sastavnica znači odreći se sadašnjost. Govoriti o napretku civilizacije
koja umire i ubija samu sebe jest bespotrebno laprdanje. Složio bi se s Robinom
Harisom da živimo u vremenu gluposti, plitkosti i hihotajuće ispraznosti.
Lovro
Zaplatić
srijeda, 4. travnja 2018.
Nepodnošljiva lakoća uvreda
Kao čovjek mogu razumjeti i one s lijeva, one s desna,
one za i one protiv famozne Istambulske konvencije, ali ne mogu razumjeti
verbalnu nasilnost aktera ove trakavice koja prijeti da se pretvori i u nešto
gore. Jasno mi je da u Saboru postoji dovoljno ruku i s lijeva i s desna, s
pozicije i opozicije da se ona usvoji. Neki vrag me neda mira, počinjem
sumnjati da se ipak nešto „iza brega valja“ i da zapravo tu nešto „opako
smrdi“, da se iza ženskih prava ili rodnih kako god hoćete ili borbe protiv
nasilja nad ženama nešto drugo skriva što se silnom galamom želi sakriti. Da se razumijemo nisam pobornik
nekih teorija zavjere.
Više od tih „rodnih akrobacija“ zanimaju me neki drugi
aspekti Konvencije koji nekako izmiču pogledu javnosti ili tek stidljivo
proviruju iz zakutaka. Manipulacije. Ili pravljenje ludim. Osobno me ne smeta
kada me tamo neki zapjenjeni aktivist iz neke nevladine udruge koja se
financira novcem vlade ili pak neko novinarsko spadalo nazove primitivcem,
neandertalcem ili nekim sličnim po njemu uvredljivim naslovom. Za mene je to čast. Postajem
zabrinut kada određena osoba koja slovi kao stručnjakinja ustavnog prava govori
da nečega nema što jasno piše u Konvenciji. Tada sam se sjetio starog profesora
koji nam je govorio da čovjek Boga može umom spoznati, i da to nije problem. On
nastaje u trenutku kada čovjek tu spoznaju treba prihvatiti. Ateizam je taj
trenutak nesposobnost ili nespremnost prihvaćanja očito spoznate činjenice. Ili
još točnije; odbacivanja spoznate istine.
Najdojmljiviji su mi oni koji komuniciraju s mrtvima pa
znaju što bi kardinal Kuharić, pokojni već 17 godina rekao. Ili oni poput
novinara Pofuka u Večernjaku koji zna što bi Isus poručio nama katolicima
danas. On je valjda osobno sjeo kraj Isusa i onako prijateljski mu sugerirao
što da poruči nama danas; jel važno ono u srcu ili među nogama. Da se malo
poigram njemu bi najvjerojatnije poručio da je najvažnije ipak ono u glavi (
gornjoj). Njemu valjda Isus šapće čime se treba nabacivati na nas. On je njegov
novi prorok.
Najbolji su mi papisti svih fela. Oduševljeni sljedbenici
pape Franje. Za razliku od nas katolika, osobito Hrvata antipapista. Oni gutaju
svaku papinu riječ, upijaju je s oduševljenjem, ugrađuju u svoj život. Za
razliku od katolika koji su neposlušni svome poglavaru.
Ta gomila netrpeljivosti, uvreda spram onih koji
propitkuju, dovode u sumnju neke stvari. Ako je sve tako bistro i jasno zašto
je Vijeće EU izradilo tajni dokument o Istambulskoj konvenciji? Osim ako nešto
mutiš. A onda ga deklasificiralo, dakle učinilo javnim? Ako si uvjeren da je
nešto ispravno onda barataš činjenicama, argumentima a ne vrijeđanjem,
omalovažavanjem, nasiljem u ime nenasilja, podmetanjem…. Nastojati oduzeti
drugom i drugačije mislećem svako ljudsko dostojanstvo ne čini mi se
najboljim načinom borbe za ljudska prava. Ponekad mi se
inkvizicija čini „dječjom igrom“ prema onome što se danas događa onima koji idu
protiv novih tvoritelja javnog mišljenja i djelovanja.. Kad pročitam neke
tekstove u novinama ili portalima i komentare ispod ., onako me ljudski baš
sram što pripadam ovoj vrsti živih bića na zemlji.
Lovro Zaolatić Pit
petak, 9. ožujka 2018.
U čemu je kvaka?
Pričam
ti priču ili u čemu je kvaka uvijek mi pada to na pamet kada čitam ili slušam o
toj famoznoj Istambulskoj konvenciji koja će ratifikacijom promijeniti svijet,
mentalitet i ponašanje. Stanovnici ovog Vrlog zapadnog svijeta sadit će eko
voće, povrće, svi će hodati okolo zagrljeni. Svijetom će vladati sloga,
bratstvo, jednakost, danas ću biti muškarac, a sutra poželim biti ženskog roda
i to javno obznanim. Sve EU zemlje koje su je ratificirale riješile su problem
nasilja prema ženama, slabijima, u njima vlada sreća, cvate cvijeće mirisavo i
usred najveće zime.
Eto
mi imamo problema s tom nesretnom ratifikacijom. Ma sve bi i kod nas bilo u
redu da nema tih srednjovjekaša, mračnjaka, osobito te Katoličke Crkve. Ona je
ta koja prijeći napredak, ugrožava bratstvo i sestrinstvo, ljepotu i radost
življenja. Jednom riječju zagorčava nam život. Toliko težimo razumu, slobodi i
nikako dostići jer Ona je tu da nam sve pokvari, koči…
Velika
je sličnost čovjeka i papige. Ona i čovjek vole ponavljati fraze koje čuju i
nauče. Fraza „mračni srednji vijek“ izmišljotina je prosvjetitelja kako bi sebe
označili kao kontrapumkt vremenu „prije“. Da biste bili prihvaćeni kao oni koji
ćete nekoga ili nešto prosvjetliti morate ono prije proglasiti mrakom. Nije bitno
da li vaši argumenti „drže vodu“. Važno je sebe proglasiti prihvatljivim. Bez
obzira što tvrdnja o „mračnom srednjem vijeku“ ne „drži vodu“ ni u znanstvenom
ni u kulturološkom smislu ona je postala tako draga batina u rukama modernih
prosvjetitelja za lupetanje po onima koji ne misle kao oni. Nema većeg
dogmatizma od prosvjetiteljstva , osobito modernog. Jer sumnjati, propitkivati
misao i namjere modernih prosvjetitelja nadilazi svako bogohuljenje u religiji.
Njihove namjere, misli ne podliježu kategoriji sumnje, propitkovanja one su –
dogme. Još je veliki Chesterton rekao: „Ateizam je uistinu najsmionija od svih
dogmi... jer ateizam je tvrdnja univerzalnog negiranja.“ Sve ovisi o
tome čime želite biti ispunjeni.
I
onda: u čemu je „kvaka“ oko te famozne Konvencije? Po čemu ta Konvencija jače i bolje štiti žene od dobrog nacionalnog zakonodavstva? Odgoja i
obrazovanja? Tko mi garantira da će biti, ako i Sabor usvoji Konvenciju manje pretučenih ili ubijenih žena, da će
biti manje bilo kojeg oblika nasilja nad ženama ili muškarcima ili bilo kime?
Kad
pojedinci ili skupine stvore oko nečega veliku halabuku postajem sumnjičav i
oprezan, osobito kada na vrlo brutalan i prizeman način pokušavaju odstraniti
sve one koji propitkuju nešto. Ili imaju suprotno mišljenje o nečemu. Kao da ih
uhvati onaj boljševićki revolucionaran zanos u kojem nema puno razuma i logike,
a bome, ni istine. Sve se svodi na rušenje, uništenje onoga nasuprot. Nekad je
to bio klasni neprijatelj. Sad se to onako modernije kaže: svjetonazorski
neprijatelj. A kao nositelj tog svjetonazorskog „srednjeg vijeka“ detektirana
je Katolička Crkva.
Povijest
je pokazala da smisao i krajnji cilj revolucije nije bila promjena u onom
kvalitativnom elementu što je Orwel odlično opisao u Životinjskoj farmi. Osim
toga uvijek mora postojati i neprijatelj jer on je „hrana“ revolucije. Što je
smisao antifašista? Proizvoditi fašiste. Što je smisao prosvjetitelja?
Proizvoditi i pronalaziti mračnjake. I tako dalje…
Dakle,
ono s jedne strane imate sve najbolje, najprogresivnije, najumnije, ispunjeno
ljubavlju i brigom, vođeno razumom, oslobođeno natrahu mraka, nazadnjaštva.
Jedno pravo „otmjeno društvo“. S druge strane je sve ono najgore i najmračnije,
najzaostalije. Ono svima takvim poput Frljića treba nabiti svinjsku glavu i na
kraju uz himnu slobodi postrijeljati.
Osobno
bih volio da je Istambulska konvencija ostavila mogućnost rasprave na nacionalnoj razini, mogućnost
propitkivanja nekih točaka koje skrivene čuče u samoj Konvenciji. Stoga bez
imalo straha ili zadrške mogu postaviti dvojbu, volio bih da mi bez etiketa ili
povišenog tona netko ponudi odgovor koji bi me razuvjerio.
Najspornije
oko svega toga jest – način prezentacije i dogma oko nje. Ono, nema se tu što
tu raspravljati ili si za ili si nasilnik, zaostali tip. Svako propitkivanje
etiketirano je kao neprijateljski čin. Zatucani katolićki taliban.
Način
na koji se ona predstavlja i način na koji se zahtjeva da se ona usvoji smrdi
upravo po onome po čemu nebi smjela – nasilju.
Lovro
Zaplatić Pit
petak, 26. siječnja 2018.
RAZGALJENI PLJESKAŠI
Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju
drugoga, ponižavanju drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha
i uma. Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali da se
njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i dehumanizira? Bili onda
pljeskali? Oduševljene postove na društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek
bio vjernik ili nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko
nebi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao bi se
duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve različitosti mislim da bi taj
osjećaj za granicu trebali njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do
kraja. Postoji nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se
god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek imati na pameti
da je moja sloboda ograničena drugim i poštovanjem prema drugome.
Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri
drugoga pred istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi
bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti. Izvrgnuti poruzi
svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na koncu pretvara u blasfemiju. Za
koju lijepo kaže Chesterton: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah
drskosti, i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za
izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se
izgovori, a to je istina.“
Sloboda, osobito umjetnička postala je
mantra. Čitam: Mantra je zvuk, slog
ili grupa riječi koja ima sposobnost trasnformacije, od svijesti pa sve do
grube materije. Postoje opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na
ostale načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su veliki
ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od raznih elemenata poput
vatre, vode, zraka… ponavljanje mantri naziva se japanje.... Hrvatski
mediji, političari i ini tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri
poznavatelji Veda i vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako
kaže Chesterton: „Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se
izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o
"slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara,
smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti
o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što
je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako
bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.“
Koliko ste često u uobičajenim svakodnevnim razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba
koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava
riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Ili: „To je srednji vijek.“
Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično. Vrijeme nije
argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili loše.
Preneseno na danas skloni smo, a kod nekih to
je već na granici histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare,
četnike, uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a
svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš ograničeni svijet,
bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani. Oni nisu ljudi, njima ćemo na
glavu umjesto U ili četiri S ili petokrake
staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti dehominizirati i
dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi sveto. Zlo, dobro, istina ili
laž ne nose predznake lijevo ili desno. Ima ih i lijevo i desno i kod
vjerujućih i nevjerujućih.
Nisam zabrinut onima koji takve predstave
postavljaju ili izvode, više me zabrinjavaju ovi „ragaljeni pljeskaši“ i
oduševljeni twiteraši.
subota, 20. siječnja 2018.
DRUGOVI, KULTURA JE VAŽNA
U svojim zatvorskim
bilješkama talijanski komunist Gramsci zapisao je: Budale, kultura je važna!
Malo oštro! Drug Gramsci bio je obrazovan čovjek i znao je da sa kompanjonima
mora oštro. Na prvu! Bio je ogroman preokret, Od sada umjesto šakama drugovi će
se morati boriti i glavom za novi društveni poredak. Došao je kraju jedan mit –
mit o radničkoj klasi. S ulica ideolozi novoga poretka sele se u salone. Pardon
– unutar sistema. Ili još bolje u sistem.
Boljševizam koji je sebe proglasio Mesijom – spasiteljem svih
obespravljenih mijenja boju, sistem nastupa, Sve osim palača koje je drpio
graditeljima i vlasnicima. Ma živo se njima fućkalo za radničku klasu. Baršun i
svila na krevetima carskim i bogataškim bili su njihova religija a sve ostalo
bilo je prodavanje magle zaodjenuto dubokoumnim mudrovanjem nesvršenih
studenata i trećerazrednim filozofima kojima su djela štampana na vagone o
državnom trošku. Uostalom država je bio sistem koji je služio njima. Gramsci a
prije njega i Lukacs uočili su krah te laži. Uostalom svaka laž, ma kako bila u
početku primamljiva istroši se. Bila pročitana. Ili još preciznije uništi one
kojima je namijenjena. Cilj je ostao isti od Edena – mijenjala se samo
filozofija obrade i obrađivani. Radi se jednostavno o tome da se svaki
materijal troši.
Proleteri, proleterska revolucija stvari su prošlosti – u
novom vremenu nova roba, stare ideje – nova ambalaža, a cilj isti.
Novoboljševici fina su gospoda – istina ponekad ipak ispod skuta proviri «stari
vrag». Ma koliko se trudili nemoš' sakriti što jesi! Primitivni nasilnici koji
ne trpe uljuđenost Zauzeše oni medije, kulturu, osnovaše neke civilne udruge
kao paralelnu vlast koja nije nikome odgovorna ni od koga izabrana – ta oni ionako
na sve dođoše po liniji. Moš' mislit intelektualce tipa Zupa, Šnajder, novinare
Lovrićka, Dežulović, Pavičić, Tomić, Latin, Modrićka…pa zamisli Puhovskog kao
onoga koji štiti ljudska prava.
Pa kada mi onaj Lučić – predsjednik novinarske udruge bez ijednog
relevantnog novinarskog članka (moram priznati da dosta čitam novine, ali ne
vidjeh nijednog njegova članka) izjavi kako su mediji četvrta vlast onda mi je
jasno da je izvrsno shvatio Gramscia i Marcusea. U svakoj ludosti ima sistema.
Glavna im je fora zamjena teza. Tako splitski birtijaš Jurica Pavičić traži da
Crkva prije nego dobije svoju zgradu dokaže i pokaže svoj kulturni program.
Kome? Naravno njemu. Samo nije rekao u kojoj se birtiji nalazi.
Nađe se i nekakav specijalist za žensko donje rublje koji bi
raspravljao u crkvenoj arhitekturi i crkvenim financijama i blagoslovu
obitelji.
x
Pretplati se na:
Postovi (Atom)