GLUPOSTI NI NEBO NIJE GRANICA

Ponekad pomislim; Bože moj, hoće li ikada ovi ljevičari upotrijebiti normalno svoj mozak i početi se normalno ponašati? I svaki puta kad otvore usta ili pokušaju nešto učiniti - katastrofa. Gluposti ni nebo nije granica. Dobro, svaki čovjek ima pravo na glupost. i nije to neka katastrofa. Ona nastaje tek onda kada glupost preuzme skoro sav javni prostor. Kao kod nas u Hrvatskoj.
Nedavno je u Šibeniku završen nekakav festival ljevice i alternative čiji je movens izvjesni filozof (barem se tako predstavlja) Srećko Horvat koji glumi radikalnog kritičara konzumerizma i kapitalizma. Naravno kakav bi to ljevičar bio kada meta njegove kritikene bi bila Katolička crkva. On je za stopostotnu sekularizaciju društva. No ni njemu, ni njegovim pajdanima nije bilo mrsko pozvati i proglasiti perjanicom ljevičarstva izvjesnu časnusestru Teresu Forcades, benediktinku iz Španjolske. Sestra Teresa je član Horvatu tako mrske Katoličke crkve. I još je proglasiti ikonom. Ili možda Srećku ponestaje inspiracije? Ili se radio suženoj svijesti?
Urednici Dnevnika na HTV-u poseban su,pomalo i klinički slučaj. Tako neki dan obavještava nas promašeni, ali ideološki ispravan kadar neka Sanja M. kako je papa Franjo opet napravio veliki iskorak i presedan u Katoličkoj crkvi -vjenčati će dvadeset parova od kojih neki imaju djecu i dugo žive zajedno. Koja vijest? Kao ono;neka vide naši domaći popovi kako to radi papa Franjo.
Da je samo priupitala najbližeg župnika čula bi da to svećenici rade i kod nas. Ja sam pripremao za vjenčanje djeda i baku, istina vjenčao ih  je drugi svećenik, vjenčao sam ljude i nakon podeset godina zajedničkog života.
Nikada neću zaboraviti vjenčanje dok sam bio mladi kapelan u Zagrebu. Vjenčao sam par koji je zajedno živio pedeset godina i to pred smrt mladoženje. On je bio Židov, ona katolkinja,obećao joj je da će sklopiti katolički brak. Godine su prolazile, došla starost, bolest,smrt je kucala na njegova vrata. Dok smo pripremali vjenčanje rekao mi je; ne želim umrijeti a da svoje obećenje ne izvršim. Želim vidjeti svoju ženu sretnom, želim da mi ispriča kako je to nakon pedeset godina prvi puta ići na pričest. Pokraj njegove bolesničke postelje stajala je ponosna starica mladenka s buketićem cvijeća u ruci, s osmjehom na licu dok su im, jednom i drugom tekle suze niz obraze.... umro je nakon tri dana, sretan što je ipak ispunio dano obećanje.
Toliko o novosti koje nam serviraja Sanja M.
 

PILA NAOPAKO

Omiljena fraza takozvanih ljevičara jest dogmatizam Crkve. Fora je u tome što ne kažu koje Crkve. Poluobrazovanom građaninu poznato je da postoji više različitih Crkava. Bilo bi etično,pošteno da se reče ili napiše koja je to Crkva, na koju se misli. Ako ništa drugo onda zbog korektnosti. Ako dogmatizam definiramo ili shvatimo kao uskogrudnost onda su  ljevičari perjanice dogmatizma koji svoja kukavičja jaja smještaju u tuđa gnijezda i prave se ludi.

Da je dogmatizam Katoličke crkve ( jer na nju,pretpostavljam misle) samo frazetina koja se ponavlja u nedogled može uočiti i prosjećan srednjoškolac koji je imao iole normalnog nastavnika iz povijesti. Ako dogmatizam shvatimo nadalje kao nekritičko mišljenje onda opet ono pripada ljevičarima. Koja je to   kritička misao koju su autentično iznjedrili ljevičari? I da je pri tome izdržala kritičku analizu! Ili pomakla malo život naprijed.

Dogmatici s lijeva već više od stotinu godina ponavljaju mantre o dogmatičnosti kršćanstva,misleći prije svega na Katoličku crkvu. No, da se i malo kritički osvrnu na to svoje mantranje  vidjeli bi svoju zabludu. Cjelokupno djelovanje te Crkve prožeto je kritičkom mišlju i kritičkim odnosima prema svijetu,sebi, odnosima u tom svijetu. No, u dogmu se ne sumnja,ona se kritički ne preispituje, ona je jednostavno istinita. Jednostavno su je pokupili, usvojili i uzdigli na tron istine.

Jedna od omiljenih dogmi ljevičara jest o zaostalosti Katoličke crkve, njezinom sukobu sa znanošću, nespojivošću znanstvenog pogleda na svijet ( ma što mu to značilo) s vjerom i pripadnošću KC. Mada je već koncem devetnaestog stoljeća kritika pokopala ovu dogmu,ona još uvijek živi u glavama i srcima ljevičara. Što je to znanstveni pogledna svijet? Znanstveni svjetonazor? Neka nova religija bez Boga i božanstva? Novi kult?

I dok govore o pravima i slobodama ne mogu van iz oklopa dogmi koje ih sputavaju da slobodno i kritički promišljaju sebe i stvarnost. Sekularno društvo u kojem bi oni bili vladari misli i djelovanja. Smijem li ja kao vjernik na javnom mjestu u tom sekularnom društvu, sekularnoj državi reći da sam vjernik? Smijem li se založiti javno da nešto što smatramvrijednim a utemeljeno je na znanosti i vjeri? Ili se javno mogu deklarirati samo nevjernici i zalagati se javno samo za ono štoje temelj nevjere? To je ono krucijalno pitanje.

Dogma je ljevičara da će ovo društvo divovskim koracima naprijed akose oslobodi vjernika, ponajprije katolika. Može li izdržati ova dogma već i površnu kritičkuanalizu? Ne! Malo povijestii vidjet ćemo da da sve pada u vodu,alioni su uporni u provođenju revolucija.Mijenjalju po potrebi subjekte i objekte. Ali dogmu ne.

Ako već govorimo o dogmatizmu, onda je on neizlječiva bolest ljevičara. Zapravo, onibilo čega da se dotaknu postaje dogma.