Nikako da javni prostor oslobodimo od boljševičkih i
komunističkih floskula. Na pitanje, novinarke u radio emisiji
Za tvoju dušu koju je interesiralo da li hrvatsko društvo treba očistiti
od ustašizacije odgovorio sam da ta opasnost ne postoji u našem društvu.
Postoje tek ekscesi kojima tek mediji
daju značenje koje objektivno nema. No,
ono što hrvatsko društvo treba jest - deboljševizacija društva. Iz jednostavnog
razloga što je pedeset godina u javnosti u odgoju i obrazovanju neminovno
ostavilo duboke tragove koji se preko noći ne mogu kao spužvom prebrisati bez
obzira bila ili ne bila provedena lustracija. Bez obzira što mislili ili
govorili svi mi djeca boljševizma. I ja sam. Ne treba si lagati.
Olako se u javnom prostoru pojedinci i skupine razbacuju
etiketama poput rigidni desničari,
ustaše, fašisti, klerikalci, klerofašisti….etc. Uglavnom su to etikete koje sam
slušao i prije devedesetih godina. One nisu imale utemeljenje ni u znanstvenom
ni povijesnom smislu služile su tek kao eliminacijske za one koji drugačije
misle, shvaćaju svijet oko sebe. Usudio bih se reći da one pojedinim takozvanim
ljevičarima služe kao smokvin list da prikriju svoju intelektualnu
impotenciju. Doduše oni su samoprozvani naprednjaci, elita, progresisti,
glas zdravog razuma. Premda u svim tim
prozivkama nema ni trunke razuma. Sve je to iracionalno traženje kako uništiti,
poniziti, unerediti onoga drugoga.
Neoboljševici ne mogu shvatiti, jer im je percepcija
stvarnosti sužena, da je demokratsko društvo konfliktno društvo. Stoga
jednostavno ne mogu podnijeti da postoje ljudi koji drugačije misle, na
drugačiji način vide rješenja problema, drugačije djeluju, imaju druge ideje. Stoga se ne libe falsifikata, laži,
povijesnog zaborava. Ako je stvarnost drugačija to gore po stvarnost.
Nije dozvoljeno propitkivati njihovu progresivnost. Ona je
po sebi samorazumljiva. Vrhovni arbitri uma, progresa, svega najboljega,
istine… Mogu svakoga kritizirati, pribijati na stup srama a kad netko nad njima
postavi znak upitnika to je govor mržnje, nesnošljivost, rigidno desničarenje,
klerofašizam, oživljavanje fašizma. Samozvani borci za „istinu i progres“
postaju tipovi koji teroriziraju sve živo oko sebe, ne dopuštajući da netko
drugačije razmišlja. Oni su novi
dogmatici i novi oblik inkvizicije. Istina nemaju „španjolsku cizmu“ i ostala
sredstva koja su stajala na raspolaganju onovijekim inkvizitorima, ali i,maju
moderna i moćna sredstva mučenja i likvidacije.
Imaju li ti silni ustaše što toliko niču po Hrvatskoj svoje
stranke u Saboru, kojeg relevantnog predstavnika u nekoj javnoj instituciji , neki relevantni medij u
Hrvatskoj? Priređuju li neke velike skupove u javnosti?
Stalno držati pod pritiskom
s osjećajem neke odgovornosti, straha od etiketiranja to je cilj i sredstvo
takozvanih progresista u društvu. Time žele eutanizirati bilo kakvo
propitkivanje.