Tamni oblaci prekrili nebo nad Hrvatskom, na
zemlju spustila se mrklina noći. Tako bi
nekako glasila definicija stanja u Hrvatskoj ako čitamo ili slušamo izvore iz
avangarde djela i misli na ovim prostorima. Odjekuju posljednji krici
pravednika i boraca za slobodu misli, djelovanja, opredjeljenja, crna legija
mrzitelja preuzima u svoje ruke našu sudbinu. Slijedi veliki potop biblijskih
razmjera u kojem nestaje sve što je vrijedno, napredno. Sve fašist do fašista,
ustaša do ustaše, crnokošuljaši izviruju iza svakog kantuna. Tako nekako
izgleda u očima avangarde današnja Hrvatska. Svijet je crveno crni. U Hrvatskoj
je sve crnje, avangarda maršira ulicama, pišu se prosvjedi, alarmira se
napredna europska i svjetska javnost. Da li je baš tako?
Društvo je demokratično onoliko koliko smo
sposobni prihvatiti drugačije i ne mislimo i ne djelujemo po liniji podjela u dvije boje.
Crveno i crno. Ovakve podjele čine društvo impotentnim, sterilnim, posljedično
neplodnim, umirućim. Mi ili oni, naši ili njihovi. Napredni ili nazadni,
progresivni, retrogradni, lijevi, desni…tko bi znao sve te nazive, uladičenja
ljudi i njihova djelovanja.
Imam puno prijatelja, poznanika; teista,
ateista, različitih političkih uvjerenja, različitih stupnjeva obrazovanja, ne
muče nas baš toliko te svjetonazorske ili političke razlike. Više nas muče one
čisto egzistencijalne stvari – kako platiti račune koji dospijevaju, rate
kredite u koje smo upali često „onako bez veze“. Obične male brige, one
svakodnevne.
Normalno je da postoje političke, ideološke,
svjetonazorske razlike, to čini bit demokracije i zrelosti nekoga društva. Isto
je tako normalno da među njima postoji suparništvo, sukobi. I poželjno je. I
nije problem u tome, jer sve to stvara ozračje pomaka prema naprijed, prema
traženju novih, kvalitetnijih rješenja. I kada bi tako bilo u Hrvatskoj bio bi
najvjerojatnije dobrim dijelom ostvaren
san mnogih o Hrvatskoj kao normalnoj državi s normalnim društvom. Uz sve nedaće
ekonomske naravi koje se sve više pretvaraju u borbu za puko preživljavanje
upadamo sve više u rupu zaplotnjaštva, podmetanja, insinuacija, laži.
Da li netko zna što je uistinu ministar
Predrag Šuštar napisao u svojoj raspravi o Ruđeru Boškoviću? Za ono što su ga
tvorci javnog mišljenja, ili oni koji misle da imaju jedini pravo optužili
nigdje ne stoji u njegovom tekstu da je Bog kreator svijeta već postoji
mogućnost za raspravu o tome da je on dizajner. Kome je bitna ta razlika? Bitno
je podići galamu o retrogradnoj vlasti. Zamisli takav tip pa ministar školstva,
znanosti? Mrak za sve nas. Povratak u
„mračni srednji vijek“, Hrvatska dno dna.
A tek
hajka na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića? U najboljoj maniri vremena
1945. do pedesetih godina. Jedna redateljica govori o „rubu građanskog rata“,
drugi govore o „tridesetima u Njemačkoj“. O pogrdnim nazivima koji zadiru u
gvovor mržnje da i ne govorimo. Tko to
oštri noževe, čisti puške? Zanimljivo je kako jedni misle da je govor
mržnje pridržan samo onima desno, a lijevo su sve pravednik do pravednik,
naprednjak do naprednjak, sinovi svijetla.
Biti vjernik, ateist, agnostik slobodni je
izbor svakoga čovjeka i on ne predstavlja problem. Izbor je bogatstvo, još
jedna potvrda da je čovjek biće koje misli, bira, koje ima slobodu izbora.
Problem nastaje kada netko ili određena grupa iz nabrojanih skupina sebe
stavlja iznad i misli da je iz nekoga razloga superioran, omalovažava ili
vrijeđa druge i drugačije.
Biti politički lijevo ili desno slobodni je
izbor pojedinca, to je bit demokracije, slobode. Problem i u ovom slučaju
nastaje kada se to pretvori u puko politikantstvo koje nema veze sa politikom
kao „radom za opće dobro“. Kao u slučaju komemoracije žrtvama zločinačkog
ustaškog režima u NDH. Ne radi se tu o podjeli na lijeve, desne, fašiste,
antifašiste, ni na crvene ili crne – to je jednostavno ideološko ludilo
pojedinaca i grupa, a cijenu plaćaju svi građani ove države bez obzira na
svjetonazor ili političko opredjeljenje. U logoru Jasenovac patili su, umirali
su, mučeni su bili i vjernici svih vjera i ateisti, politički lijevi i desni, i
na koncu svi su bili različitih narodnosti. Tu su patili ljudi, umirao je
čovjek, umirala je ljudskost. Zar nisu zavrijedili da i mi različiti stanemo
jedni pored drugih i kažemo – stop ludilu ideologija.
Današnja Hrvatska nit je crvena, niti crna,
ni ustaška, ni partizanska, ona je grču i nastoji se osloboditi luđaka s lijeva
i desna koji je žele okovati prošlošću, jer to je jedini smisao njihova
postojanja.
