petak, 26. siječnja 2018.

RAZGALJENI PLJESKAŠI


Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju drugoga, ponižavanju drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha i uma. Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali da se njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i dehumanizira? Bili onda pljeskali? Oduševljene postove na društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek bio vjernik ili nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko nebi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao bi se duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve različitosti mislim da bi taj osjećaj za granicu trebali njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do kraja. Postoji nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek imati na pameti da je moja sloboda ograničena drugim i poštovanjem prema drugome.



Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri drugoga pred istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti. Izvrgnuti poruzi svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na koncu pretvara u blasfemiju. Za koju lijepo kaže Chesterton: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti, i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se izgovori, a to je istina.“



Sloboda, osobito umjetnička postala je mantra.  Čitam: Mantra je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost trasnformacije, od svijesti pa sve do grube materije. Postoje opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na ostale načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su veliki ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od raznih elemenata poput vatre, vode, zraka…  ponavljanje mantri naziva se japanje.... Hrvatski mediji, političari i ini tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri poznavatelji Veda i vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako kaže Chesterton: „Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.“



Koliko ste često u  uobičajenim  svakodnevnim  razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Ili: „To je srednji vijek.“ Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično. Vrijeme nije argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili loše.



Preneseno na danas skloni smo, a kod nekih to je već na granici histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare, četnike, uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš ograničeni svijet, bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani. Oni nisu ljudi, njima ćemo na glavu umjesto U ili četiri S ili petokrake  staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti dehominizirati i dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi sveto. Zlo, dobro, istina ili laž ne nose predznake lijevo ili desno. Ima ih i lijevo i desno i kod vjerujućih i nevjerujućih.



Nisam zabrinut onima koji takve predstave postavljaju ili izvode, više me zabrinjavaju ovi „ragaljeni pljeskaši“ i oduševljeni twiteraši. 

subota, 20. siječnja 2018.

DRUGOVI, KULTURA JE VAŽNA

U svojim zatvorskim bilješkama talijanski komunist Gramsci zapisao je: Budale, kultura je važna! Malo oštro! Drug Gramsci bio je obrazovan čovjek i znao je da sa kompanjonima mora oštro. Na prvu! Bio je ogroman preokret, Od sada umjesto šakama drugovi će se morati boriti i glavom za novi društveni poredak. Došao je kraju jedan mit – mit o radničkoj klasi. S ulica ideolozi novoga poretka sele se u salone. Pardon – unutar sistema. Ili još bolje u sistem. 
Boljševizam koji je sebe proglasio Mesijom – spasiteljem svih obespravljenih mijenja boju, sistem nastupa, Sve osim palača koje je drpio graditeljima i vlasnicima. Ma živo se njima fućkalo za radničku klasu. Baršun i svila na krevetima carskim i bogataškim bili su njihova religija a sve ostalo bilo je prodavanje magle zaodjenuto dubokoumnim mudrovanjem nesvršenih studenata i trećerazrednim filozofima kojima su djela štampana na vagone o državnom trošku. Uostalom država je bio sistem koji je služio njima. Gramsci a prije njega i Lukacs uočili su krah te laži. Uostalom svaka laž, ma kako bila u početku primamljiva istroši se. Bila pročitana. Ili još preciznije uništi one kojima je namijenjena. Cilj je ostao isti od Edena – mijenjala se samo filozofija obrade i obrađivani. Radi se jednostavno o tome da se svaki materijal troši. 
Proleteri, proleterska revolucija stvari su prošlosti – u novom vremenu nova roba, stare ideje – nova ambalaža, a cilj isti. Novoboljševici fina su gospoda – istina ponekad ipak ispod skuta proviri «stari vrag». Ma koliko se trudili nemoš' sakriti što jesi! Primitivni nasilnici koji ne trpe uljuđenost Zauzeše oni medije, kulturu, osnovaše neke civilne udruge kao paralelnu vlast koja nije nikome odgovorna ni od koga izabrana – ta oni ionako na sve dođoše po liniji. Moš' mislit intelektualce tipa Zupa, Šnajder, novinare Lovrićka, Dežulović, Pavičić, Tomić, Latin, Modrićka…pa zamisli Puhovskog kao onoga koji štiti ljudska prava. 
Pa kada mi onaj Lučić – predsjednik novinarske udruge bez ijednog relevantnog novinarskog članka (moram priznati da dosta čitam novine, ali ne vidjeh nijednog njegova članka) izjavi kako su mediji četvrta vlast onda mi je jasno da je izvrsno shvatio Gramscia i Marcusea. U svakoj ludosti ima sistema. Glavna im je fora zamjena teza. Tako splitski birtijaš Jurica Pavičić traži da Crkva prije nego dobije svoju zgradu dokaže i pokaže svoj kulturni program. Kome? Naravno njemu. Samo nije rekao u kojoj se birtiji nalazi. 
Nađe se i nekakav specijalist za žensko donje rublje koji bi raspravljao u crkvenoj arhitekturi i crkvenim financijama i blagoslovu obitelji. 

x