RAZGALJENI PLJESKAŠI

Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju drugoga, ponižavanju drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha i uma. Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali da se njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i dehumanizira? Bili onda pljeskali? Oduševljene postove na društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek bio vjernik ili nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko nebi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao bi se duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve različitosti mislim da bi taj osjećaj za granicu trebali njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do kraja. Postoji nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek imati na pameti da je moja sloboda ograničena drugim i poštovanjem prema drugome.

Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri drugoga pred istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti. Izvrgnuti poruzi svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na koncu pretvara u blasfemiju. Za koju lijepo kaže Chesterton: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti, i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se izgovori, a to je istina.“

Sloboda, osobito umjetnička postala je mantra.  Čitam: Mantra je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost trasnformacije, od svijesti pa sve do grube materije. Postoje opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na ostale načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su veliki ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od raznih elemenata poput vatre, vode, zraka…  ponavljanje mantri naziva se japanje.... Hrvatski mediji, političari i ini tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri poznavatelji Veda i vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako kaže Chesterton: „Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.“

Koliko ste često u  uobičajenim  svakodnevnim  razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Ili: „To je srednji vijek.“ Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično. Vrijeme nije argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili loše.

Preneseno na danas skloni smo, a kod nekih to je već na granici histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare, četnike, uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš ograničeni svijet, bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani. Oni nisu ljudi, njima ćemo na glavu umjesto U ili četiri S ili petokrake  staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti dehominizirati i dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi sveto. Zlo, dobro, istina ili laž ne nose predznake lijevo ili desno. Ima ih i lijevo i desno i kod vjerujućih i nevjerujućih.

Nisam zabrinut onima koji takve predstave postavljaju ili izvode, više me zabrinjavaju ovi „ragaljeni pljeskaši“ i oduševljeni twiteraši.