U čemu je kvaka?

Pričam ti priču ili u čemu je kvaka uvijek mi pada to na pamet kada čitam ili slušam o toj famoznoj Istambulskoj konvenciji koja će ratifikacijom promijeniti svijet, mentalitet i ponašanje. Stanovnici ovog Vrlog zapadnog svijeta sadit će eko voće, povrće, svi će hodati okolo zagrljeni. Svijetom će vladati sloga, bratstvo, jednakost, danas ću biti muškarac, a sutra poželim biti ženskog roda i to javno obznanim. Sve EU zemlje koje su je ratificirale riješile su problem nasilja prema ženama, slabijima, u njima vlada sreća, cvate cvijeće mirisavo i usred najveće zime.

Eto mi imamo problema s tom nesretnom ratifikacijom. Ma sve bi i kod nas bilo u redu da nema tih srednjovjekaša, mračnjaka, osobito te Katoličke Crkve. Ona je ta koja prijeći napredak, ugrožava bratstvo i sestrinstvo, ljepotu i radost življenja. Jednom riječju zagorčava nam život. Toliko težimo razumu, slobodi i nikako dostići jer Ona je tu da nam sve pokvari, koči…

Velika je sličnost čovjeka i papige. Ona i čovjek vole ponavljati fraze koje čuju i nauče. Fraza „mračni srednji vijek“ izmišljotina je prosvjetitelja kako bi sebe označili kao kontrapumkt vremenu „prije“. Da biste bili prihvaćeni kao oni koji ćete nekoga ili nešto prosvjetliti morate ono prije proglasiti mrakom. Nije bitno da li vaši argumenti „drže vodu“. Važno je sebe proglasiti prihvatljivim. Bez obzira što tvrdnja o „mračnom srednjem vijeku“ ne „drži vodu“ ni u znanstvenom ni u kulturološkom smislu ona je postala tako draga batina u rukama modernih prosvjetitelja za lupetanje po onima koji ne misle kao oni. Nema većeg dogmatizma od prosvjetiteljstva , osobito modernog. Jer sumnjati, propitkivati misao i namjere modernih prosvjetitelja nadilazi svako bogohuljenje u religiji. Njihove namjere, misli ne podliježu kategoriji sumnje, propitkovanja one su – dogme.  Još je veliki Chesterton rekao: „Ateizam je uistinu najsmionija od svih dogmi... jer ateizam je tvrdnja univerzalnog negiranja.“ Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni.

I onda: u čemu je „kvaka“ oko te famozne Konvencije? Po čemu ta Konvencija  jače i bolje štiti žene od  dobrog nacionalnog zakonodavstva? Odgoja i obrazovanja? Tko mi garantira da će biti, ako i Sabor usvoji Konvenciju  manje pretučenih ili ubijenih žena, da će biti manje bilo kojeg oblika nasilja nad ženama ili muškarcima ili bilo kime?

Kad pojedinci ili skupine stvore oko nečega veliku halabuku postajem sumnjičav i oprezan, osobito kada na vrlo brutalan i prizeman način pokušavaju odstraniti sve one koji propitkuju nešto. Ili imaju suprotno mišljenje o nečemu. Kao da ih uhvati onaj boljševićki revolucionaran zanos u kojem nema puno razuma i logike, a bome, ni istine. Sve se svodi na rušenje, uništenje onoga nasuprot. Nekad je to bio klasni neprijatelj. Sad se to onako modernije kaže: svjetonazorski neprijatelj. A kao nositelj tog svjetonazorskog „srednjeg vijeka“ detektirana je Katolička Crkva.

Povijest je pokazala da smisao i krajnji cilj revolucije nije bila promjena u onom kvalitativnom elementu što je Orwel odlično opisao u Životinjskoj farmi. Osim toga uvijek mora postojati i neprijatelj jer on je „hrana“ revolucije. Što je smisao antifašista? Proizvoditi fašiste. Što je smisao prosvjetitelja? Proizvoditi i pronalaziti mračnjake. I tako dalje…

Dakle, ono s jedne strane imate sve najbolje, najprogresivnije, najumnije, ispunjeno ljubavlju i brigom, vođeno razumom, oslobođeno natrahu mraka, nazadnjaštva. Jedno pravo „otmjeno društvo“. S druge strane je sve ono najgore i najmračnije, najzaostalije. Ono svima takvim poput Frljića treba nabiti svinjsku glavu i na kraju uz himnu slobodi postrijeljati.

Osobno bih volio da je Istambulska konvencija ostavila mogućnost  rasprave na nacionalnoj razini, mogućnost propitkivanja nekih točaka koje skrivene čuče u samoj Konvenciji. Stoga bez imalo straha ili zadrške mogu postaviti dvojbu, volio bih da mi bez etiketa ili povišenog tona netko ponudi odgovor koji bi me razuvjerio.

Najspornije oko svega toga jest – način prezentacije i dogma oko nje. Ono, nema se tu što tu raspravljati ili si za ili si nasilnik, zaostali tip. Svako propitkivanje etiketirano je kao neprijateljski čin. Zatucani katolićki taliban.

Način na koji se ona predstavlja i način na koji se zahtjeva da se ona usvoji smrdi upravo po onome po čemu nebi smjela – nasilju.

Lovro Zaplatić Pit