subota, 16. travnja 2016.

IDEOLOŠKO LUDILO



Tamni oblaci prekrili nebo nad Hrvatskom, na zemlju  spustila se mrklina noći. Tako bi nekako glasila definicija stanja u Hrvatskoj ako čitamo ili slušamo izvore iz avangarde djela i misli na ovim prostorima. Odjekuju posljednji krici pravednika i boraca za slobodu misli, djelovanja, opredjeljenja, crna legija mrzitelja preuzima u svoje ruke našu sudbinu. Slijedi veliki potop biblijskih razmjera u kojem nestaje sve što je vrijedno, napredno. Sve fašist do fašista, ustaša do ustaše, crnokošuljaši izviruju iza svakog kantuna. Tako nekako izgleda u očima avangarde današnja Hrvatska. Svijet je crveno crni. U Hrvatskoj je sve crnje, avangarda maršira ulicama, pišu se prosvjedi, alarmira se napredna europska i svjetska javnost. Da li je baš tako?
Društvo je demokratično onoliko koliko smo sposobni prihvatiti drugačije i ne mislimo i ne  djelujemo po liniji podjela u dvije boje. Crveno i crno. Ovakve podjele čine društvo impotentnim, sterilnim, posljedično neplodnim, umirućim. Mi ili oni, naši ili njihovi. Napredni ili nazadni, progresivni, retrogradni, lijevi, desni…tko bi znao sve te nazive, uladičenja ljudi i njihova djelovanja.
Imam puno prijatelja, poznanika; teista, ateista, različitih političkih uvjerenja, različitih stupnjeva obrazovanja, ne muče nas baš toliko te svjetonazorske ili političke razlike. Više nas muče one čisto egzistencijalne stvari – kako platiti račune koji dospijevaju, rate kredite u koje smo upali često „onako bez veze“. Obične male brige, one svakodnevne.
Normalno je da postoje političke, ideološke, svjetonazorske razlike, to čini bit demokracije i zrelosti nekoga društva. Isto je tako normalno da među njima postoji suparništvo, sukobi. I poželjno je. I nije problem u tome, jer sve to stvara ozračje pomaka prema naprijed, prema traženju novih, kvalitetnijih rješenja. I kada bi tako bilo u Hrvatskoj bio bi najvjerojatnije dobrim dijelom  ostvaren san mnogih o Hrvatskoj kao normalnoj državi s normalnim društvom. Uz sve nedaće ekonomske naravi koje se sve više pretvaraju u borbu za puko preživljavanje upadamo sve više u rupu zaplotnjaštva, podmetanja, insinuacija, laži.
Da li netko zna što je uistinu ministar Predrag Šuštar napisao u svojoj raspravi o Ruđeru Boškoviću? Za ono što su ga tvorci javnog mišljenja, ili oni koji misle da imaju jedini pravo optužili nigdje ne stoji u njegovom tekstu da je Bog kreator svijeta već postoji mogućnost za raspravu o tome da je on dizajner. Kome je bitna ta razlika? Bitno je podići galamu o retrogradnoj vlasti. Zamisli takav tip pa ministar školstva, znanosti? Mrak za sve nas. Povratak u  „mračni srednji vijek“, Hrvatska dno dna.
A  tek hajka na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića? U najboljoj maniri vremena 1945. do pedesetih godina. Jedna redateljica govori o „rubu građanskog rata“, drugi govore o „tridesetima u Njemačkoj“. O pogrdnim nazivima koji zadiru u gvovor mržnje da i ne govorimo. Tko to  oštri noževe, čisti puške? Zanimljivo je kako jedni misle da je govor mržnje pridržan samo onima desno, a lijevo su sve pravednik do pravednik, naprednjak do naprednjak, sinovi svijetla.
Biti vjernik, ateist, agnostik slobodni je izbor svakoga čovjeka i on ne predstavlja problem. Izbor je bogatstvo, još jedna potvrda da je čovjek biće koje misli, bira, koje ima slobodu izbora. Problem nastaje kada netko ili određena grupa iz nabrojanih skupina sebe stavlja iznad i misli da je iz nekoga razloga superioran, omalovažava ili vrijeđa druge i drugačije.
Biti politički lijevo ili desno slobodni je izbor pojedinca, to je bit demokracije, slobode. Problem i u ovom slučaju nastaje kada se to pretvori u puko politikantstvo koje nema veze sa politikom kao „radom za opće dobro“. Kao u slučaju komemoracije žrtvama zločinačkog ustaškog režima u NDH. Ne radi se tu o podjeli na lijeve, desne, fašiste, antifašiste, ni na crvene ili crne – to je jednostavno ideološko ludilo pojedinaca i grupa, a cijenu plaćaju svi građani ove države bez obzira na svjetonazor ili političko opredjeljenje. U logoru Jasenovac patili su, umirali su, mučeni su bili i vjernici svih vjera i ateisti, politički lijevi i desni, i na koncu svi su bili različitih narodnosti. Tu su patili ljudi, umirao je čovjek, umirala je ljudskost. Zar nisu zavrijedili da i mi različiti stanemo jedni pored drugih i kažemo – stop ludilu ideologija.
Današnja Hrvatska nit je crvena, niti crna, ni ustaška, ni partizanska, ona je grču i nastoji se osloboditi luđaka s lijeva i desna koji je žele okovati prošlošću, jer to je jedini smisao njihova postojanja.

subota, 5. ožujka 2016.

PRIJATELJSKI RAZGOVORI (2)

Prijatelju, odlučio sam malo razmisliti o tvojim prigovorima ili o onome što te zbunjuje.Možda je to malo čudno u vremenima kada svi „skačemo na prvu loptu“. Recimo tko zna što su točno ministri Hasanbegović i Šuštar rekli i napisali, uglavnom skočio jedan, a onda svi. Stoga sam sve prepustio protoku vremena,ili ono što ljudi kažu da „sve sjedne na svoje mjesto“.
Znam da si nekada išao u crkvu, ministrirao, primio prvu pričest, firmu. Još si neko vrijeme išao u crkvu, smatrao se dijelom te zajednice. Onda si počeo sve rijeđe ići dok jednom nisi prestao. Osjetio si da ne spadaš tu, ili jednostavno da ti to sve nije potrebno, možeš i sam, pomislio si, imati vezu s Bogom. Vjeruješ, kažeš u Isusa, ali ne i u Crkvu. Imam osjećaj da nosiš određenu dozu odbojnosti, ljutnje na nju. Misliš da to nije to.
Najvjerojatnije očekuješ da ja, već po svom habitusu, uzmem sebi za pravo braniti Crkvu, ljude koji je vode ili pak ljude koji je čine, koji se još uvijek smatraju njezinim članovima. No, moram te razočarati u tom tvome razmišljanju. Ne mislim nikoga braniti, opravdavati. Znaš da nisam vjerski fanatik, neki fundamentalist i da sam i sam prošao i pretrpio mnogo toga. Sjećaš li se koliko si mi puta rekao: poznajem te u dušu, ali nikako mi nije jasno kako možeš biti dio te Crkve, služiti u njoj? Kako možeš pisati, govoriti da je voliš?
Prijatelju, ispričat ću ti jednu anegdotu. Znam da je poznaješ, ali ipak, možda nam ona pomogne da se barem dotaknemo problema. Ispred rascjetalog grma ruže stoje dva čovjeka. Jedan je tužan i ljut. To i ne krije. Nije mu jasno zašto na prekrasnim ružama raste trnje. Drugi je pak radostan. Izvor njegove radosti leži u tome što i na trnju rastu ruže. Iz iskustva znam da ruže bez trnja najčešće nemaju miris, a one s trnja prekrasno mirišu. Sjećam se ruža koje sam zasadio ispred kuće prekrasno su mirisale u rana jutra ili predvečerje.Tajna njihove ljepote i mirisa bila je u tome da sam im darovao svoju ljubav. Svaku večer ja sam s njima pričao, sa svakom One su uzvratile ljubav. Ljubav za ljubav.  Neke činjenice prihvaćaš onakovim kakve jesu. Činiš sam najbolje što možeš. Odustati od nečega i nekoga jer nije po mojoj zamisli, mojoj viziji, ne mislim da je mudar potez.
Nogomet ne igraju samo vrhunski nogometaši, niti se izmišljen samo za one koji su perfekcionisti u njemu. Svi smo mi dio jedne velike nogometne obitelji: bilo da loptu natjeravamo po livadama, bilo da udobno zavaljeni u fotelje gledamo nogometne utakmice. Netko je u tome bolji, netko lošiji, netko uspješan, drugi neuspješan. I s drugim je stvarima u životu tako. I s vjerom i Crkvom. U nju ulaze vjerski nadareniji i oni manje vjerski nadareni, uspješni u usvajanju i manje uspješni, savršeni majstori vjere i amateri. Očekivati monolitnost u savršenosti od tako šarolike palete ljudi sa svih strana i od kojih svaki nosi svoj život sa svim dobrim i lošim stranama uistinu bi bilo teško. Da parafraziram Mešu Selimovića: „Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju“.
Kažeš da kršćani nisu bolji ljudi od drugih. Ne tvrdim da jesu, makar bih mogao, jer nema nijednog  logičkog dokaza –  da nisu. Stoga mi se tvoja teza ne čini prihvatljivom kao logički zaključak. Na temelju izdvojenih primjera koji  ti služe kao premise donosiš krivi zaključak. Tako bi ispalo da kada bih i ja tvrdio da ljudi bez vjere nisu bolji od kršćana ispalo bi ,  da time što je neki čovjek kršćanin da je time automatski bolji čovjek od drugih. Ti se naravno s time ne bi složio. Čovjek nije bolji, plemenitiji, više čovjek time što pripada u neku grupu ljudi. Pripada nekoj vjerskoj zajednici ili ne pripada nijednoj.
Naravno, prijatelju, bilo bi smiješno kada bi tvrdio da je u Crkvi bilo, ili jest, ili će biti bajno. Da je sve u njoj prekrasno, da nema svojih mana, sramnih trenutaka, padova. Ima ona i veličanstvenih trenutaka, ali ima i onih koji nisu nimalo časni. Zavisi samo što i kako gledamo na stvarmost njezine prisutnosti i njezina djelovanja. Govoriti, pisati samo o tamnih stranama i po njima je vrednovati značilo bi zanemariti, zatajiti istinu. Vrijedi i obratno. Vjerujem da ti je stalo do istine. Postoji u meni i svjetlih i tamnih strana, a ipak premda znaš i za one tamnije nisu odbacio prijateljstvo. Isto je i samnom u odnosu na tebe. Gledamo onoga drugoga u totalitetu osobe.

utorak, 1. ožujka 2016.

PRIJATELJSKI RAZGOVORI(1)

Prijatelju, pričaš mi o tome kako smo mi kršćani nedosljedni, nesavršeni, farizeji, nalaziš u našim životima toliko toga mračnoga. Zahvalan sam ti, ma kako se čudio tome, na tim tvojim ocjenama našeg kršćanskog života. Ne, ne vrijeđaju me te tvoje ocjene, niti ih smatram grubima, nepravednima. Ti mi govoriš samo ono što vidiš, kako nas doživljavaš. Iskren si, prema nama, to je lijepo. Lijepo je što od nas očekuješ dosljednost, savršenost, pricipijelnost života u svakom trenutku.
Pričaš mi, prijatelju, o svećenicima koji su isto tako nedosljedni, farizeji, mnogi i pohlepni carinici. Pričaš mi o njima koji propovijedaju Boju riječ, a sami su mnogi daleko od tih riječi. Nadam se da nemaš ništa osobno protiv svećenika, smeta ti jednostavno ta njihova nedosljednost. Od njih očekuješ da budu elita. Priznajem da imaš sliku svećenika ideala humanosti, kršćanskog idealizma. Oni su za tebe, jednostavni, ponizni, učeni i materijalno siromašni ljudi koji govore ono za što i što žive.
Kažeš mi, prijatelju, smeta te to „petljanje Crkve u politiku“, „miješanje u svakodnevni život“. Smeta ti „kad svećenici s oltara tjeraju politiku“. Mjesto je Crkve u crkvi. Vjerujem da imaš imaš plemenite nakane, da želiš da Crkva bude u ugodnom ambijentu crkve, za tebe u prirodnom okruženju. Liturgijska Crkva. Veliš, ankete kažu – ljudi vjeruju u Boga, Isusa Krista, vjeruju njima, ali, ankete kažu: ne vjeruju Crkvi. Nije to Isusova Crkva, iznevjerila je Isusa Krista svoga učitelja, osnivača. Trebala bi se vratiti izvoru. Sve dati siromasima i riješiti glad u svijetu, siromaštvo.
Kažeš, prijatelju, Isus je govorio o ljubavi, jednakosti, bratstvu i sestrinstvu, miru i pomirenju. Crkva pak, koja se naziva njegovom govori „govorom mržnje“, homofobna je. Širi mržnju, neprijateljstvo, nejednakost, nepravedna je i zatvorena, nedemokratska. Neko strano tijelo u ovom modernom vremenu. Protiv svega je čemu danas ljudi streme. Ljudi žele biti slobodni, slobodno misliti, a Crkva im ispire mozak, usađuje ograničenja, strah
Znanost napreduje neviđenom brzinom. Svijet i svjest mijenju se brzinom svjetlosti. Ono što je jučer izgledalo kao krajnji domet, ujutro kada se probudiš postaje daleka povijest. Granice znanja i znanosti postaju bezgranične. Kažeš mi, prijatelju, u tom i takovom svijetu nema mjesta za Crkvu. Ona očajnički pokušava zaustaviti kotač napretka, jer napredak znači njezinu smrt, njezin neminovni kraj. Čovjek želi biti slobodan, sam određivati svoju sadašnjost, budućnost. Koliko idemo naprijed, kažeš, uvodimo i eutanaziju i time određujemo duljinu života i svoj kraj.
I na koncu mi, prijatelju, onako kao poantu u svom pismu kažeš: čovjek je toliko napredovao u spoznaji, znanju i mogućnosti da Bog naprosto i nije potreban. Mi, ljudi odlučujemo kada i hoće li se netko roditi, kako će živjeti, nisu potrebna neka Božja pravila, i na koncu koliko ćemo živjeti i kako ćemo umrijeti. Sve je u našim rukama i našim glavama. Pa ako itko i želi vjerovati, moliti se – to je njegova prirodna stvar i njegovo pravo. Ne treba netko tko će biti posrednik i to naplaćivati.
Eto, prijatelju, to su bila neka tvoja opažanja. Potrudit ću se u slijedećem nastavku nastaviti svoje pismo tebi. Ovo su bili dijelovi tvojih prigovora na koje očekuješ moj odgovor.

subota, 30. siječnja 2016.

IDEOLOŠKE MANTRE NAŠIH LJEVIČARA

Ponekad me nasmiju izrazi poput: sekularizam, sekularnost, neutralnost, korektnost, liberalizam ili znanstvenost. Uvjeren sam da većina onih koji ih upotrebljavaju nemaju pojma o značenju istih. Ne želim biti prepotentan i napisati kako su meni jasni. Nisu mi jasni. Više mi liče na neke moderne parareligijske pojmove, neke nove dogme nove religije još dogmatičnije i obvezatnije od onih tradicionalno vjerskih dogmi. Pridodamo još k tome i rasizam, fašizam, homofobiju i još entni broj fobija, pa prava, dobili bismo zbroj dogmi veći od svih dogmi svih religija kroz povijest ljudskoga roda. No, nije problem u tim novovjekim dogmama nego je problem u neupitnosti, a koja je sama u sebi upitna. Nedostatak svake kritičke misli, pa i zabrana da se kritički misli o njima, ne daj Bože, mišljenje i izrekne.
Kao neka dogma provlači se kroz javnost da biti ljevičar znači odmah biti demokrat, napredan, znanstven, kritičan, antifašist, borac za ljudska prava... Jednom riječju: biti ono najbolje što se kreće ovom našom malom planetom Zemljom. Najgore je na zemlji desničar, konzervativac, jer oni su fašisti, homofobi....nešto čega se treba sramiti, što treba istrijebiti po onoj Milanovićevoj „ mi ili oni“. Uvjeravati ljevičara da desno i konzervativno ne valja miješati odmah s ekstremnim stavovima uzaludan je posao.Dogma je dogma. Ne pada mi na pamet proglašavati ljevičare staljinistima ili totalitarcima, premda mnoge njihove dogme i praksa nisu daleko od toga. Ja bih prihvatio konstataciju R. Scrutona koji tvrdi :“ Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvih problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto smatram da oni nisu u pravu“.
Problem ljevice je što ne uspijeva jasno artikulirati kritičko razmišljanje oslobođeno ideologije. Često ono što se nastoji prikazati kao kritičko jest ideološko, dakle dogmatsko, ponavljanje jednom naučene ili izrečene mantre. Koja često u sebi krije neistinu. Vjera, pa i organizirana kao religija nije, ili ne  bi trebala biti ničijji neprijatelj. Ma kako to naši ljevičari pokušavali sakriti istina jest da se Crkva zalaže za sekularizam kao „odvojenost Crkve od države“. Jer u tom „razvodu“ Crkva i svaka vjerska zajednica samo dobiva na svojoj vjerodostojnosti i snazi. Problem nastaje u trenutku kada to postaje ideologija obračuna s vjerom i Crkvom na društvenom planu.Ne kritički, nego ideološki.
Problem ljevice, ne samo u Hrvatskoj nego i šire jest u tome što ne uspijeva iznjedriti kritičko promišljanje prema prošlosti i sadašnjosti, a to znači da ne uspjeva artikulirati ni ono sutra. Sve se zapravo svodi na ideologije, mantre i fraze u bjesomučnu potragu za fobistima, fašistima, konzervativcima, desničarima, nedemokratima, reliktima prošlosti. Sve je to drveno željezo.Sve što nije lijevo je opasno, netolerantno. Ajte, molim vas!
Ideologija, nekritičnost, netolerancija prema drugima i drugačijima u potki je većine onih koji sebe smatraju ljevičarima. Čast iznimkama! Dovoljno je ovih dana prolistati novine,pogledati TV, prošetatati virtualnim svijetom da se zapravo uoči što je to ljevica u društvenom i političkom smislu, sav dogmatizam i zadrtost. Priče o slobodi i pravima zapravo su kulise iza kojih se skriva totalitarizam i nesloboda, nesposobnost kritički procjeniti situaciju. Svako razmišljanje, govor drugačiji od njihovog je po njima govor mržnje, najopasnija hereza koju treba satrti u korijenu, a najmoćnije sredstvo u njihovim rukama jesu mediji. Najveći dio vodećih medija pretvoren je u sredstvo ideoloških obračuna.
O desničarima koje razlikujem od konzervativaca pisat ću drugi puta, nadam se ubrzo, ivnimalo nježno jer i oni su opterećeni dogmama i nekritičnošću jednakokao i ljevičari.