ZAŠTO IM NE VJERUJEM?

Kada sretnem zmiju neugodno mi je, ali - ne bojim se. Čak se ni ne naježim. Isto tako kada sretnem ljutog psa.Ostanem miran,pa odustane. Valjda mu dojadi? Ono što mi može utjerati strah u kosti jesu razni tipovi oba spola i međuspola koji sebe proglašavaju progresistima, znanstveno gledajućima na svijet, raznih širitelja tolerancije i sveopće ljubavi. Ja sam, onako prosjećan čovjek - po vlastitim mjerilima, ali i šire. Imam neke svoje favorite koji su mi prirasli srcu,imam neke koje zaobilazim u širokom luku. Neke ljude volim u svojoj blizini, za druge molim Boga da ih drži što dalje od mene - za moje i njihovo dobro.

Da su suštinske promjene u ljudi moguće znam iz Biblije. Najočitiji je primjer Savla iz Tarza koji je progonio prve kršćane, a onda je postao Pavao i najveći apostol i propovjednik toga Isusa Krista. No, rijetki su ti Savli koji postaju Pavli. Više ih ima onih koji glume promjenu želeći da zaboravimo pretpovijest. Zašto vjerujem Pavlu (Savlu), a ovim novoobraćenicima u našem društvu - ne! Iz jednostavnog razloga: Pavao nije nastojao ubiti Savla, nije skrivao nikada da je bio Savao. Ovi naši bi ubili svoju povijest. Kao da ne postoji.

Biblija me uči da postoji "vrijeme rađanja, vrijeme rasta i vrijeme umiranja". Na tom putu "mijene stalne su". Tako je to u životu svakoga.

Da se vratim na početak i odgovorim zašto se bojim tih raznih, nazvat ću ih mutnim tipovima progresa. Iz jednostavnog razloga što su oni onaj mračniji dio toga našega života, okružja. Zato što njihovo djelovanje vodi u mrak totalitarizma, ma kakoto čudno zvučalo. Oni su zapravo policajci misli, tajna služba koja se uvlači u nas i kopa po našim mislima. Oni su inkvizicija koja nastoji uloviti svakoga, raspeti ga, zapaliti na lomači javnosti tko misli drugačije. Oni su toleranti, puni ljubavi prema istomišljenicima ali i nemilosrdni goniči onih koji drugačije misle. Pravo na život imaju samo oni, ostali ne!

NEŠTO MI TU SMRDI

Bilo je to, kako bi se reklo - u ona biblijska vremena. Bio sam mladi i nadobudni župnik u jednom selu.  Mlad, vatren, brz na jeziku, pun žara. Očekivao sam da će se to dogoditi. Došla delegacija drugova da me "prizove razboritosti" upozori da sam "mlad, i da bi me bilo šteta". Nisu rekli istina u čemu bi se sastojala ta "šteta", ali nekako sam to "skontao" - u čemu bi bila. Problem po njima bio je u tome što po dojavama njima ja "uznemiravam narod". Istina jest, naglasili su drugovi, Crkva je odvojena od države, slobodna je, ja sam slobodan propovjedati vjeru i to....samo ne smijem govoriti protiv društveno političkog sistema, jer bi to bila politika. Ali uznemiravanja naroda je već politički problem, jer oni su zaduženi za nirni san naroda.

Ponudivši ih vodom umjesto misnog vina koje su očekivali (moja mala zločestoća) odgovorio sam im da je moj posao, poslanje kao svećenika uznemiravati narod. Pokušati promjeniti njihov način razmišljanja,vladanja, postupaka. Nije moje govoriti o "slatkoj gori" iz Orwelove Životinjske farme. Moj govor je prosvjed protiv načina života,ljudskih odnosa, njihovog shvaćanja vjere, crkvenosti, morala... Ne mogu započeti propovijed; oprostite, bi li se vi jako uzrujali, uznemirili da vam danas protumačim evanđelje? Ili: oprostite, ako sam vas uznemirio, neću više.

Ove zgode sjetio sam se ovih dana. Dobro, muči me to već neko vrijeme. Vjerovao sam da su ta vremena prošla. Prevario sam se,nažalost. Ta vremena komesara "u ime mira naroda" nisu prošla. Dapače oni su sve prisutniji u ovom društvu. Istina, nisu više pod kapom Partije. Vješto su skriveni pod imenom novinara/ki, raznih aktivista pod maskom udruga građana, civilnog društva.

Neki bi da se Biblija hitno uskladi s Ustavom i to u zemlji u kojoj se Ustavmijenja brže nego papir u wc-u, ili u kojoj se drži do Ustava manje nego do wc papira. U toj državi o sekularizmu nam govore i pišu ljudi koji pojma nemaju što je to sekularizam, o demokraciji nam pišu i govore djeca i unuci "demokratskog centralizma" koji bi da državna vlast zabranjuje, zatvara sve one drugačijemisleće. Naravno, argumenti nisu bitni, ni istina. Samo sužena svijest!





  

GLUPOSTI NI NEBO NIJE GRANICA

Ponekad pomislim; Bože moj, hoće li ikada ovi ljevičari upotrijebiti normalno svoj mozak i početi se normalno ponašati? I svaki puta kad otvore usta ili pokušaju nešto učiniti - katastrofa. Gluposti ni nebo nije granica. Dobro, svaki čovjek ima pravo na glupost. i nije to neka katastrofa. Ona nastaje tek onda kada glupost preuzme skoro sav javni prostor. Kao kod nas u Hrvatskoj.
Nedavno je u Šibeniku završen nekakav festival ljevice i alternative čiji je movens izvjesni filozof (barem se tako predstavlja) Srećko Horvat koji glumi radikalnog kritičara konzumerizma i kapitalizma. Naravno kakav bi to ljevičar bio kada meta njegove kritikene bi bila Katolička crkva. On je za stopostotnu sekularizaciju društva. No ni njemu, ni njegovim pajdanima nije bilo mrsko pozvati i proglasiti perjanicom ljevičarstva izvjesnu časnusestru Teresu Forcades, benediktinku iz Španjolske. Sestra Teresa je član Horvatu tako mrske Katoličke crkve. I još je proglasiti ikonom. Ili možda Srećku ponestaje inspiracije? Ili se radio suženoj svijesti?
Urednici Dnevnika na HTV-u poseban su,pomalo i klinički slučaj. Tako neki dan obavještava nas promašeni, ali ideološki ispravan kadar neka Sanja M. kako je papa Franjo opet napravio veliki iskorak i presedan u Katoličkoj crkvi -vjenčati će dvadeset parova od kojih neki imaju djecu i dugo žive zajedno. Koja vijest? Kao ono;neka vide naši domaći popovi kako to radi papa Franjo.
Da je samo priupitala najbližeg župnika čula bi da to svećenici rade i kod nas. Ja sam pripremao za vjenčanje djeda i baku, istina vjenčao ih  je drugi svećenik, vjenčao sam ljude i nakon podeset godina zajedničkog života.
Nikada neću zaboraviti vjenčanje dok sam bio mladi kapelan u Zagrebu. Vjenčao sam par koji je zajedno živio pedeset godina i to pred smrt mladoženje. On je bio Židov, ona katolkinja,obećao joj je da će sklopiti katolički brak. Godine su prolazile, došla starost, bolest,smrt je kucala na njegova vrata. Dok smo pripremali vjenčanje rekao mi je; ne želim umrijeti a da svoje obećenje ne izvršim. Želim vidjeti svoju ženu sretnom, želim da mi ispriča kako je to nakon pedeset godina prvi puta ići na pričest. Pokraj njegove bolesničke postelje stajala je ponosna starica mladenka s buketićem cvijeća u ruci, s osmjehom na licu dok su im, jednom i drugom tekle suze niz obraze.... umro je nakon tri dana, sretan što je ipak ispunio dano obećanje.
Toliko o novosti koje nam serviraja Sanja M.
 

PILA NAOPAKO

Omiljena fraza takozvanih ljevičara jest dogmatizam Crkve. Fora je u tome što ne kažu koje Crkve. Poluobrazovanom građaninu poznato je da postoji više različitih Crkava. Bilo bi etično,pošteno da se reče ili napiše koja je to Crkva, na koju se misli. Ako ništa drugo onda zbog korektnosti. Ako dogmatizam definiramo ili shvatimo kao uskogrudnost onda su  ljevičari perjanice dogmatizma koji svoja kukavičja jaja smještaju u tuđa gnijezda i prave se ludi.

Da je dogmatizam Katoličke crkve ( jer na nju,pretpostavljam misle) samo frazetina koja se ponavlja u nedogled može uočiti i prosjećan srednjoškolac koji je imao iole normalnog nastavnika iz povijesti. Ako dogmatizam shvatimo nadalje kao nekritičko mišljenje onda opet ono pripada ljevičarima. Koja je to   kritička misao koju su autentično iznjedrili ljevičari? I da je pri tome izdržala kritičku analizu! Ili pomakla malo život naprijed.

Dogmatici s lijeva već više od stotinu godina ponavljaju mantre o dogmatičnosti kršćanstva,misleći prije svega na Katoličku crkvu. No, da se i malo kritički osvrnu na to svoje mantranje  vidjeli bi svoju zabludu. Cjelokupno djelovanje te Crkve prožeto je kritičkom mišlju i kritičkim odnosima prema svijetu,sebi, odnosima u tom svijetu. No, u dogmu se ne sumnja,ona se kritički ne preispituje, ona je jednostavno istinita. Jednostavno su je pokupili, usvojili i uzdigli na tron istine.

Jedna od omiljenih dogmi ljevičara jest o zaostalosti Katoličke crkve, njezinom sukobu sa znanošću, nespojivošću znanstvenog pogleda na svijet ( ma što mu to značilo) s vjerom i pripadnošću KC. Mada je već koncem devetnaestog stoljeća kritika pokopala ovu dogmu,ona još uvijek živi u glavama i srcima ljevičara. Što je to znanstveni pogledna svijet? Znanstveni svjetonazor? Neka nova religija bez Boga i božanstva? Novi kult?

I dok govore o pravima i slobodama ne mogu van iz oklopa dogmi koje ih sputavaju da slobodno i kritički promišljaju sebe i stvarnost. Sekularno društvo u kojem bi oni bili vladari misli i djelovanja. Smijem li ja kao vjernik na javnom mjestu u tom sekularnom društvu, sekularnoj državi reći da sam vjernik? Smijem li se založiti javno da nešto što smatramvrijednim a utemeljeno je na znanosti i vjeri? Ili se javno mogu deklarirati samo nevjernici i zalagati se javno samo za ono štoje temelj nevjere? To je ono krucijalno pitanje.

Dogma je ljevičara da će ovo društvo divovskim koracima naprijed akose oslobodi vjernika, ponajprije katolika. Može li izdržati ova dogma već i površnu kritičkuanalizu? Ne! Malo povijestii vidjet ćemo da da sve pada u vodu,alioni su uporni u provođenju revolucija.Mijenjalju po potrebi subjekte i objekte. Ali dogmu ne.

Ako već govorimo o dogmatizmu, onda je on neizlječiva bolest ljevičara. Zapravo, onibilo čega da se dotaknu postaje dogma.

Kmečanje

Ronjenje krokodilskih suza, stalno jaukanje, stalno od nekoga ugroženi.... stalno u opasnosti, stalno neke nepravde...i još mnogo toga.

Zašto nam je tako?

Da je katastrofa. Fakat jest - katastrofa.
Nisam za neke teorije urote i slično tome. Daleko to od mene.
Nisam ni za to da je to sudbina. Ne vjerujem u sudbinu. Sve ima svoje.
Pa i ova naša katastrofa. I ne samo financijska, ekonomska. Jer bez novaca se može. Na njivi će uvijek nešto izrasti da se nahrani gladan želudac....

Elitni klub

Apologija je uvijek nezahvalna. Čuvam se i izbjegavam koliko mogu,baviti se njome.
Nisam oduševljen ni kada sam ja predmet.
Stoga ni ovo napisano nije obrana nekoga i nečega. Valja mi se odmah na početku ograditi od onih koji bi mogli krivo protumačiti riječi koje slijede.
Predmet ovog kratkog razmišljanja su kršćani, prvenstveno katolici.
Kažu da i nisu baš nešto. Osobito njihova zajednica Crkva. Pronalaze joj se grijesi prošlosti, grijesi sadašnjosti, promašaji prijašnji i sadašnji. Naravno da ima svega toga.
Uvijek me intrigiralo pitanje; zašto je Isus odabrao baš onu dvanaestoricu? Zar nije imao  na izbor ništa bolje? Možda tu leži ključ razumjevanja i shvaćanja kršćana i Crkve?Da li je to elitni klub savršenih ili nešto drugo? Oko Isusa ne skuplja se elita, već šaroliko društvo. Najčešće marginalci na društvenoj ljestvici. Odbačeni kao invalidi tijela ili duha.
Zajednicu Isus ne stvara od elita, savršenih, uspješnih,utjecajnih, uglednih. Upravo nam togovori što je Crkva i tko su kršćani, pripadnici Crkve.
Šaroliko društvo, nimalo savršeno, ali koje ima snove o savršenstvu, snove o cilju.
Zasnovane ne na vlastitom savršenstvu već na otvorenosti milosti Božjoj.

Samo korov...

Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara.
Sjećam se.
Jedino su sjećanja ostala.
Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.
Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....
Ni krava nema. Sela bez krava.
Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.
Korov i smrt. Smrt i korov.
Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.
Zarasle njive, krumpirišta.
Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.
I stari je potok presušio.
Ni pjesme više nema.
Muk i tišina.
Smrt i korov.
Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u "mašnim odijelima" krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladina poldanju. Zarasle su staze, zarasli puti.
Po njima nema tko koračati.
Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.
I drugdje i drugačije još dugo neće.
Nikoga ni za umrijet više neće biti.
Ni smrti.
Samo korov.
Istrunuli su i srušili se stari plotovi.Ne trebaju više. Ni susjed susjeda više nema.
Svadbena zvona su utihnula
Župnici postali pogrebnici.
I to sve manje.
Ostala su samo sjećanja. Davne slike, u uhu radost djece.
Ni riglšpila na prošćenju više nema.
Tek stare slike u starom albumu.

Biznis nova religija

Bi li smijao, plakao,urlao.... i još koješta?
Ne znam. Najvjerojatnije, da je moguće sve u jednom.
I sve to kada čujem, čitam kada mi govore o slobodi koja stiže sa Zapada.
Ma živo se njima onda i sada fućka i fućkalo se za našu slobodu i demokraciju, kojoj će nas oni naučiti. Moja draga gospodo, sve je to samo biznis..
Gladnoj kravi koja gleda obilje sijena preko plota i pokvareno sijeno "božićna je gozba".
S druge strane "željezne zavjese" nalazili su se izvori sirovina, neprocjenjivi, ogromno tržište koje bi se zadovoljilo i pokvarenom robom sa Zapada, u isto vrijeme i bez ratova stvaraš nove kolonije.
Iza trgovaca kreću misionari novog svjetskog poretka s novom religijom "ljudskih prava" i sloboda - stvoriti civilno društvo.
Čovjek nosi u sebi iskonski poriv - vjeru.
Ta Adam je vjerovao da će mu biti bolje ako se odrekne prijašnjega.
Skontao je on da je pogriješio, ali bilo je kasno.
Štosje bio u tome da do toga nije došao sam, povjerovao je nekome izvana, izvan svoga sviejta. Nije se oslonio na svoje iskustvo.
Umjesto raja dobio je pustoš.
Što je ostalo iza prodora"novog svjetskog poretka"?
Pustoš.
Što se događa u Ukrajinu ovih mjeseci?
Borba za Zapad? Bolji život? Slobodu? Demokraciju?
S jedne strane dobri momci sa Zapadu s druge vragovi iz Rusije?
Ajte, molim vas?
Ukrajinci su samo žrtve u svemu tome. Žrtve u igri.
Biznisa.