PILA NAOPAKO

Omiljena fraza takozvanih ljevičara jest dogmatizam Crkve. Fora je u tome što ne kažu koje Crkve. Poluobrazovanom građaninu poznato je da postoji više različitih Crkava. Bilo bi etično,pošteno da se reče ili napiše koja je to Crkva, na koju se misli. Ako ništa drugo onda zbog korektnosti. Ako dogmatizam definiramo ili shvatimo kao uskogrudnost onda su  ljevičari perjanice dogmatizma koji svoja kukavičja jaja smještaju u tuđa gnijezda i prave se ludi.

Da je dogmatizam Katoličke crkve ( jer na nju,pretpostavljam misle) samo frazetina koja se ponavlja u nedogled može uočiti i prosjećan srednjoškolac koji je imao iole normalnog nastavnika iz povijesti. Ako dogmatizam shvatimo nadalje kao nekritičko mišljenje onda opet ono pripada ljevičarima. Koja je to   kritička misao koju su autentično iznjedrili ljevičari? I da je pri tome izdržala kritičku analizu! Ili pomakla malo život naprijed.

Dogmatici s lijeva već više od stotinu godina ponavljaju mantre o dogmatičnosti kršćanstva,misleći prije svega na Katoličku crkvu. No, da se i malo kritički osvrnu na to svoje mantranje  vidjeli bi svoju zabludu. Cjelokupno djelovanje te Crkve prožeto je kritičkom mišlju i kritičkim odnosima prema svijetu,sebi, odnosima u tom svijetu. No, u dogmu se ne sumnja,ona se kritički ne preispituje, ona je jednostavno istinita. Jednostavno su je pokupili, usvojili i uzdigli na tron istine.

Jedna od omiljenih dogmi ljevičara jest o zaostalosti Katoličke crkve, njezinom sukobu sa znanošću, nespojivošću znanstvenog pogleda na svijet ( ma što mu to značilo) s vjerom i pripadnošću KC. Mada je već koncem devetnaestog stoljeća kritika pokopala ovu dogmu,ona još uvijek živi u glavama i srcima ljevičara. Što je to znanstveni pogledna svijet? Znanstveni svjetonazor? Neka nova religija bez Boga i božanstva? Novi kult?

I dok govore o pravima i slobodama ne mogu van iz oklopa dogmi koje ih sputavaju da slobodno i kritički promišljaju sebe i stvarnost. Sekularno društvo u kojem bi oni bili vladari misli i djelovanja. Smijem li ja kao vjernik na javnom mjestu u tom sekularnom društvu, sekularnoj državi reći da sam vjernik? Smijem li se založiti javno da nešto što smatramvrijednim a utemeljeno je na znanosti i vjeri? Ili se javno mogu deklarirati samo nevjernici i zalagati se javno samo za ono štoje temelj nevjere? To je ono krucijalno pitanje.

Dogma je ljevičara da će ovo društvo divovskim koracima naprijed akose oslobodi vjernika, ponajprije katolika. Može li izdržati ova dogma već i površnu kritičkuanalizu? Ne! Malo povijestii vidjet ćemo da da sve pada u vodu,alioni su uporni u provođenju revolucija.Mijenjalju po potrebi subjekte i objekte. Ali dogmu ne.

Ako već govorimo o dogmatizmu, onda je on neizlječiva bolest ljevičara. Zapravo, onibilo čega da se dotaknu postaje dogma.