LUDILO OD ČOVJEKA

 Frenki je bio zakon. Ne mislim na Sinatru. Naš Frenki bio je običan, pomalo onako udaren tip po mjerilima mnogih ljudi. Često kontra svih u društvu. Uvijek je imao svoje mišljenje, neke svoje vijuge u životu. U nekim stvarima ispred vremena. U drugima iza vremena. Nikako uklopljiv u vrijeme sadašnje. U vremenima kada su svi bili za socijalizam Frenki je hvalio kapitalizam, Onda došla vremena da komunisti hvale kapitalizam i sami postaju kapitalisti on je počeo hvaliti komunizam.

Svi pričaju o 21 stoljeću, o znanosti, napretku, novim vrijednostima i sličnim novogovornim stvarnostima. Svima mobitel u ruci, hodaju cestom, ulicom, seoskim puteljkom poput zombija buljeći u dlan želeći mbiti u tijeku svjetskih, domaćih, uličnih ili seoskih prekoplotnih novosti Frenki promatra ljude i ne može se načuditi u što su se ljudi pretvorili. Žena i muž, ili u novogovoru partner i partnerica sjede u kafiću i razgovaraju sms porukama. Više nitko nikoga ne gleda u lice.

Frenki nema mobitela, nije e-građanin, nema mobilnog bankarstva. Kada nešto treba ode tamo kamo treba, pita koga treba. Govore mu to da to ima na toj i toj stranici te i te firme ili te i te ustanove. On svima strpljivo objašnjava da nema kompa, ni moba, ni mail adrese i da ne misli sve to imati jer mu osobno ne treba, niti se misli time opterećivati. Jedino što ima od tih novotarija jest kartica za tekući račun tako da mu mogu isplatiti mirovinu.

Čak se ni doktoru nije dao kada je obolio. Razlog je da doktor gleda i pipka ili tipka po kompu, a njega jedva da i pogleda , kamoli pregleda.

Frenki je ovih dana upao u nove nevolje, Nikako ne može shvatiti da imati svoj stav, drugačiji od onih koji kroje način javnog komuniciranja. svoje mišljenje i izreći ga javno može biti proglašeno govorom mržnje. Da se razumijemo, on ne mrzi nikoga, ima samo svoje mišljenje. Muči ga problem; smije li misliti, govoriti, nikoga ne vrijeđajući, ili mora ići tražiti dozvolu - što, kako i kada mora i smije govoriti, misliti...

Da se razumijemo, nije Frenki neki zatucani ruralac, čita on knjige, i to ozbiljne. Trenutno ga zanimaju Orwelove knjige: Životinjska farma i 1984.    

Beskrajan niz svačega i ničega

 Kolektivno ludilo postaje polako nova pandemija. Nije ni virus covid19 ili kako se već zove ona primarna opasnost. Premda je još uvijek tu i ubire nemilosrdno svoje žrtve. Bilo da brojimo mrtve, oboljele ili one s posljedicama, za koje znamo i ne znamo.

Ono što zapravo zabrinjava jesu razne nedorečenosti, polu informacije, dezinformacije, face news, lutanja odgovornih. Zapravo pojavila se nova pandemija ne manje opasna - neizvjesnost i nesigurnost. Kome i što vjerovati? Razmišljam kao mali, obični čovjek koji nije stručan po pitanjima boleština. Da li ubiremo plodove pretvaranja svijeta u "globalno selo", poplave medija, raznih platformi na kojima može pisati, nastupati svatko kome padne na pamet? I što padne na pamet? Posljednji autoriteti padaju - na svim područjima.

Sve mi to sliči na ogromni trgovački centar u kojem se nalazi sve i svašta a svi smo mi konzumenti koji prolaze i uzimamo ono što mislimo da je dobro i za nas i gdje nitko ne čita deklaracije, sastav i slične stvari 

BONTON NA SPROVODU

BONTON NA SPROVODU

(Pravila ponašanja na sprovodu)

Ljudskost se osjeća i kroz razboritost i u ponašanju, pogotovo prema ljudima žalosna srca. Ta OPĆA KULTURA ponašanja kroz minimalnu LJUDSKU PRISTOJNOST trebala bi se posebno poštivati na obredima ukopa pokojnih osoba. Vrijedno je i razborito upozoriti da na pogrebima postoje neprimjerene (sramotne) situacije, koje se ne bi smjele događati. Ipak, sve na kraju ostaje prema odgoju svakog čovjeka.

Ovaj tekst ne posjeduje u sebi namjeru uvrede, nego upozorenja na nešto što svećenici gledaju gotovo redovito (čast iznimkama) kada vode sprovode na našim grobljima. Na sprovodu je moguće vidjeti što–šta, od lijepoga i civiliziranog ponašanja, pa do ponašanja zbog kojih se čovjek upita: Zašto su ovi ljudi uopće došli na groblje?

Groblje je prostor na kojem počivaju tijela naših dragih osoba, rođaka, prijatelja, mještana… Groblje je mirogoj, mjesto mira i tišine; mjesto koje ulijeva poštovanje (pa čak i strahopoštovanje). Mnogi su ljudi danas izgubili osjećaj poštovanja u nekim prostorima kao što su crkve, groblja i slično. Pri ukopu pokojnika prisutna obitelj i rodbina zaokupljeni su svojom tugom te ne gledaju tko se sve došao oprostiti od njihova pokojnika. Oni, za razliku od nas drugih, ne vide ni ponašanje tih pojedinih osoba koje pokazuju „NE POŠTOVANJE“ prema preminuloj osobi. To nam pokazuje da je „primjereno ponašanje“ važno da se ožalošćenima ne bi nanijela dodatna bol.

Prije sprovoda, na okupljanju pred mrtvačnicom, ljudi se susreću i razmjenjuju riječi utjehe iskazujući sućut obitelji pokojne osobe. Nažalost, i u tim trenucima se pojedinci ponašaju kao da su došli na skup građana a ne na sahranu. Među njima se glasno priča i to pred mrtvačnicom. Nedostaje im „pijetet“ prema čovjeku od kojega su se došli oprostiti! Tek sviranje pogrebne glazbe ili svećenikov početak molitve prekida sveopći žamor, ali nažalost, samo kroz kratko vrijeme.

Kada svećenik završi molitvu i pogrebna povorka kreće - već nakon prvih koraka, razgovaranje se nastavlja kao da se ništa i ne događa, i tako sve do dolaska na grob. Kao da u sprovodnoj povorki „nema sućuti“ ili barem ljudske ozbiljnosti. Takvo kršenje osnovna pravila lijepog ponašanja vrijeđa osjećaje ožalošćenih. Nažalost, neki govore čak i kad se lijes spušta u grob i tako pokazuju nepoštivanje prema pokojnoj osobi, njegovoj obitelji, rodbini i svima drugima.

Kad svećenik nad otvorenim grobom započne molitvu, sve se stiša. Ali ni tada, tj. u vrijeme pogrebne molitve neki ne šute, misleći vjerojatno, da su dovoljno daleko od groba. Očito bi trebalo osnovati grobljanske ili komunalne redare koji bi takve ljude opominjali ili bi sam svećenik trebao prekinuti molitvu i zamoliti ih da svoj govor sačuvaju za koje drugo mjesto jer priliči dostojanstveno i s poštovanjem ispratit pokojnika.

I ovakvo ponašanje pri ukopu pokojnika pokazuje našu kulture kroz lošu masovnu pojavu nepoštivanja međuljudskih pravila ponašanja. Naravno, da nismo svi jednako vezani uz pokojnika, jer mnogi su došli iz pristojnosti… ali zar je kroz 20-tak minuta šutnje, koliko traje sprovod, nemoguće biti pristojan?

Plač i naricanje nije obavezno na sprovodu. Ali govoriti tiše i obazrivije je MOGUĆE, dakako, civilizirano i pristojno. Susret prijatelja i poznanika treba biti „tih“ i diskretan u vrijeme pogreba. A nakon sprovoda je slobodnije vrijeme za razgovore…

ZAVRŠNE NAPOMENE

Kad izgubimo člana obitelji, prijatelja, poznanika, susjeda, kolegu ili blisku osobu nama dragih ljudi, iz poštovanja prema preminuloj osobi i njegovoj obitelji pristojno je otići na sprovod. Sprovod i pogrebna ceremonija su događaj koji zahtijeva određenu kulturu ponašanja.

1.     ODJEĆA I OBLAČENJE. Poštovanje prema pokojniku iskazat ćete cijelim svojim ponašanjem u koje se ubraja i odabir odjeće. Za razliku od obitelji i rodbine koja je obično u crnoj ili tamnijoj odjeći, neki prisutni na sprovodu često izgledaju posve neprimjereno i neprikladno obučeni. Naravno da ne moramo svi biti u crnim odijelima i kravatama, ali odijevanje je ipak neki znak poštovanja prema pokojniku i njegovoj obitelji.

2.     OBIČAJ JE DA SE ZA VRIJEME SPROVODA ŠUTI. Sprovod je i prigoda za susret s ljudima koje nismo dugo vidjeli. Nastojte pritom biti tihi, a srdačan razgovor možete nastaviti nakon obavljene ceremonije. Zadržite obzirnost prema ožalošćenima i situaciji.

3.     ISKLJUČITE MOBITEL. Nije primjereno javljanje i razgovaranje na mobitel tijekom sprovoda. Nije lijepo da zvuk nečijeg mobitela ometa prisutne na pogrebu.

4.     RAZGLAS. Budući da postoji razglas bilo bi uputno da bude korišten na svim pogrebima. Zato uvijek zamolite „Upravu groblja“ da ga postavi. Pred Bogom smo svi jednaki i neka se svi pokojnici dostojanstveno i s pijetetom isprate.

5.     Matija Mrvac i Dragutin Mikša – Bonton na sprovodu PROČITATI!!!

Što da čovjek misli?

Fra Thomas Haake iz Washingtona DC, svećenik pretučen na ulici dok je mirno hodao. Pitam se zašto starog čovjeka koji mirno hoda ulicom treba divljački pretući? Jednostavan je odgovor: on je svećenik. Nekima dovoljan razlog. No, nije u tome poanta, ona je u nečem drugom i zato i nije neka vijest za "objektivne" novinare ili kako si vole tepati "savjest društva". Jer društvo koje dopušta da prebiju starca na ulici i to zato što je svećenik bolesno je i to duboko u sebi. Novinarstvo koje to prešuti još je bolesnije.
Budući da su to napravili favoriti toga naprednog svijeta i miljenici sedme sile a pod imenom  Black Lives Matter onda to valja sakriti od javnosti.A što se ne objavi u mainstream medijima to se i nije dogodilo. Napredne snage to nikada ne bi napravile, ako i jest, ne daj Bože, onda su to tamo neki otpadnici jer kao pokret je nevina igra obespravljenih. No ta i takva priča nama na ovim prostorima je poznata. Mora da je taj fratar provocirao i dobio što je zaslužio. A možda su ga zlonamjerni katalibani namjerno pretukli a onda opužili pripadnike Black Lives Mattera da ih kompromitiraju. A sve je moguće kod tih mračnjaka. Uspješna podvala katolika.
Ali ipak je najbolje to prešutjeti, sakriti da se spasi obraz jurišnicima revolucije i izgradnji novoga - ničega. U tim ničem čovjek više neće imati dušu, ono što ga čini čovjekom. Uostalom nitko više i ne govori o čovjeku, svi govore o klijentima, konzumentima, potrošaćima, strankama, pacijentima, likovima.

Hod kroz pustinju

Volio bih u ovim vremenima kušnje, jer ona to jesu, da ne podlegnemo napasti optuživanja (sve i svakoga), panici i gramzivosti (sebičnosti). Svatko na svoj način reagira. Valja izbjeći optužbu Izraelaca u pustinji; Zašto si nas izveo? Pojavio se žal za starim vremenima, koja ma kako tamna i loša bila činila su se "milom majkom" prema onome što ih snašlo u pustinji. Obećanje neke daleke zemlje u kojoj teku i mlijeko bilo je nejasno, činilo se nedohvatljivim snom u raspeću između "punih lonaca" u Egiptu i grube stvarnosti i gladi u pustinji.
Da bi se dohvatila Obećana zemlja valjalo je učiniti dvije stvari: zaboraviti prošlost "s punim loncima" i ropstvo, izdržati put kušnje kroz pustinju.
I dok razmišljam u dugim noćima često ispunjenim tjeskobom. Da tjeskobom. Uvijek valja biti iskren prema sebi. Iskrenost prema sebi jedini je put oslobođenja od strahova, put prema vlastitosti. To je trenutak ljubavi prema sebi, suočavanje sa samim sobom. Valja nam zaboraviti život uz pune lonce ali sa sviješću da je cijena punih lonaca ropstvo. Pravili smo božanstva od razuma, sloboda, znanosti, kojekakvih vrijednosti koje smo sami stvarali prema svojoj slici.
Pred narodom je bila budućnost, istina daleki i nejasan san. Ali valja ići prema snu, viziji u snu i cilj će biti dohvatljiv. San se narodu ostvario.
Bog je bio uz narod, makar se činilo da je okrenuo svoje lice. U dubini duše narod je osjećao: naš Bog je s nama.
Strah i tuga ponekad nam obuzmu srca. Bio sam sinoć tako tužan dok sam s Presvetim blagoslivljao ljude, mjesto stojeći sam pred crkvom.Bila je to poruka: niste sami Gospodin je svama. Sa svima i onima koji su vjernici i oni koji to nisu, i onima koji su druge vjere. Ja sam vaš Otac...vi ste moja ljubljena djeca.

Razum prije svega

U vremenima širenja panike odlično je vidjeti, pročitati i znati da postoje ljudi koji su sačuvali duh i smisao za humor, šalu. Uistinu je to osvježenje za um i dušu. Puntarski duh valja zadržati u svakom trenutku.
Osim ovih koji nisu podlegli općem crnilu i panici postoje, kao i u svim vremenima "pametnjakovići" koji u svemu vide zavjeru, plod nevjere i nekakvu crnu budućnost, oni koji vole napadati sve druge i u drugima vidjeti izvor nepogoda.
Vjera je ponajprije čin razuma, što onda znači da se vjernik u određenim situacijama i ponaša razumno. Nerazumno je očekivati da će Bog djelovati usprkos našeg nerazumnog ponašanja jer se ono protivi i njegovoj zapovijedi - Ne ubij! Ne šteti ni sebi, ni drugima!
Ova situacija nalaže ponajprije onima koji vode vjernike da se razumno ponašaju, ali i da se vjernici sami isto tako ponašaju.
Istina jest da se fanatizam često proglašavao pravom vjerom, no vrijeme je pokazalo svu pogubnost fanatizma.
Koliko vidim crkve u našoj domovine nisu zatvorene, mise nisu otkazane...sve se odvija normalno uz nužan oprez i dozu razumnosti. Svaki od nas dužan je čuvati svoje i tuđe zdravlje. Govoriti o tome da ako smo u milosti da nam ništa ne može je najobičnija spačka (blago rečeno), jer povijest nas uči da su mnogi i sveti ljudi, dakle u milosti obolijevali i umirali uslijed epidemija. Meni osobito dragi svetac Damjan de Veuster umro je od gube. Otišao je među gubavce na otok Molokaj ali odande nije izlazio više, tamo je i pokopan. Išao je pomoći braći u nevolji ali više nije ulazio među druge.
Nama vjernicima ostaje razumno se ponašati, slušati svoje crkvene poglavare i ljude koji su najodgovorniji u društvu za zdravlje - naravno ostaje nam i molitva da ovo zlo nestane, da što manje ljudi oboli.
Uvjeren sam da naši biskupi tako ne reagiraju i da se dogodi neko veće zlo uslijed njihovog djelovanja ti isti bi ih prozivali zbog nedjelovanja, Nekim ljudima je to kruh svagdašnji i smisao života. I za njih treba moliti.

SEDERE DUABUS SELLIS

Sretnem tako ja neke svoje prijatelje. Loše su volje. Na granici bijesa. A slušam i čujem neke izjave važnih ljudi iz "najvažnije partije" kako narod glup, nesposoban, neodgovoran. Samo što ne reknu bagra, ili "stoka sitnog zuba". Nastala katastrofa, smak svijeta. Zamislite, na čelo katoličke države došao ateist? Strašno!K*o da smo bitali papu a ne predsjednika jedne male po mnogočemu nevažne na globalnom planu države. Da ne bude zabune - nama je najvažnija i najljepša. Naša je. Meni osobno je nevažno tko i koje boje ili svjetonazora bio na čelu dok je normalan i ne glumi da je ono što nije. Dok ne sjedi na dvije stolice.