Usudio bih reći da je došašće vrijeme trostrukog hoda: prema Bogu, sebi i drugima. Svakim korakom prema bliže smo cilju. Stoga je svaki korak radost, ali i otkrivanje novoga. To je ljepota došašća. Avantura. Svaki je dan šansa da se udaljim i zađem dublje u svijet za koji mislim da ga poznajem, a onda začuđen otkrivam poput starog grčkog mudraca Sokrata - da zapravo ništa neznam.
U svakodnevici, rastrzan često banalnostima ili egzistencijalnom borbom zaboravim da postoji On. I ne samo da postoji, bez obzira koliko ga nijekali. Jer on ne zavisi od toga da li ga priznajem ili ne. On ne želi da samo vjerujem da postoji, ili da mu tu i tamo prinesem koju molitvicu. On želi da osjetim koliko me voli. Koliko sam mu važan. Možda ćeš se pitati; kada me voli zašto me onda kažnjava, zašto se moram patiti, zašto mi je ovako ili onako u životu? Neću ti odgovarati na ova tvoja pitanja. Kreni prema njemu, otkrit ćeš tajnu svoga života. Tajnu Boga. Ne budi nestrpljiv, koračaj lagano. On korača prema tebi i u susretu otkrit ćeš sve.
Hod prema sebi, u svoju srž. Najteži je. Mijenja ustaljeno mišljenje. Otkrit ćeš neizmjerno blago u sebi. Živimo u vrijeme banalnosti, vanjskih podražaja bježeći od vlastitog ja. Bojimo se susresti sami sa sobom.Zapravo nas i ne gledaju ovih dana kao ljude. Gledaju nas i doživljavaju kao konzumente i potrošaće. Tko nam je kriv? Svatko je sam kriv što je pristao biti potrošać, konzument a ne čovjek. Sjećam se kada sam kao mladi svećenik išao na blagoslov kuća u jednoj prigorskoj župi i ugledao dvije istovjetne kuće ( na prvi pogled), ali su se ipak razlikovale. Jedna je imala deset prozora a druga jedanaest. Poruka je bila da obaj s jedanaest prozora više vrijedi.
I treći hod je - hod prema drugome. Sjećam se da sam prije podosta godina došao u posjetu prijateljima u grad. Sve je bilo uobičajeno osim nesnosnog smrada koji se osjećao čak i izvan zgrade. Pitao sam prijatelje što bi to bilo. Rekli su mi da su sve pretražili da nije štakor, mačka uginula, ali ništa od svega toga. Pitao sam ih da li su vidjeli ( u ovoj priči neka to bude) Juru. Ustanovili smo da ga nisu vidjeli već danima. I na koncu se ispostavilo da je Jura umro u svom stanu i da se već raspada. Znakovito.
Vidjeti drugoga

Adventsko ludilo

"...zvončići, zvončići, zvone na sav glas...", lampice blješćiju, borovi okićeni, Božićnjaci pogrbljeni pod teretom vreća besmisla i banalnosti naših života koji su i alkemičarske vještine pretvorili u suprotnost da od zlata znamo napraviti drek. Svaka selendra koja do sebe drži nešto i želi biti u trendu pregresivnosti, turističke promidžbe ima svoj Advent. Pa Advent tu, pa Advent tam...Ak imaš para onda dovedeš neko zvočno ime da urla ili lije suze zbog promašene ljubavi, ako nemaš onda su dobri i domaća kuruza od pjesme i zabave. Svi imaju adventske vijence, pale uz posebne rituale svake subote svijećice cereći se vlastitoj ispraznosti zaognutu u plašt političke funkcije.
Nažalost ni Crkva nije odoljela tom ludilu priključila se sveopćoj predstavi pri tome naivno misleći kako će eto njezina prisutnost posvetiti poganske bakanalije. Ne shvaćajući da je samo pijun u igri perli.
Luka evanđelista govori nam da Božja riječ nije došla na kraljevske dvore, šarenilo gradske vreve. Kež da Božja riječ dođe Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji. Još dalje da ljudi nisu išli tražiti Božju riječ moćnicima, na trgove. Išli su pustinju. Svijet daleko od vreve, blještavila,. Išli su u mir.
Upravo je to smisao Adventa kada je uveden. Ući u pustinju života, svoga vlasitog bića. Otkriti Boga i njegovu riječ.
"Poravnite staze...", poručuje Ivan sin Zaharije. Ući u svoju intimu, u najdublji i najintimniji dio svoga bića, otkriti zakopane strahove, boli, tu među njima otkrit ćemo dijete Isusa. On se smjestio u taj najtamniji dio našega bića. Jedino tako može nas ozdraviti. Ući tamo gdje nitko neće, pa ni mi sami.
Tek tada moguće je doživjeti misterij Božić, osjetiti mistiku božićne noći kako ju je ispjevao mladi 26 godina star kapelan Jeseph Mohr u svojoj pjesmi Tiha noć.
Nikakvo blještavilo, kuhane kobase, kuhano vino ne može nas odvesti u pustinju. Sve zapravo služi da čovjek ne čuje Božji glas. Da Božji glas ne dobre do čovjeka i da ne surađuje s Bogom rođenim u djetetu Isusu osvjetli svoj život i blaguje Božju ljubav.
Umjesto u hod obnove, težak ali isplativ put čovjek radije bira ludilo potrošačkog društva u kojem se na kraju dana zbraja profit.
Umjesto jednostavnosti Božića imamo bakanalije kraljevskih dvoraca. Koja alkemija!

AGENCIJE ZA GOVOR I MIŠLJENJE

Da papir podnosi sve i da gluposti ni nebo nije granica – poznate su činjenice, a ne samo stara mudrost. No, kako većina ljudi misli da svijet počinje s njima ne primjenju na sebi onu staru Ciceronovu izreku: „Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine).“ Stoga na papir ili ekran prenesu svakojake gluposti.

Svoj prvi članak, zbog kojeg sam bio jako važan, barem sam se tako pravio onih sedamdesetih godina napisao sam časopisu Svesci pod naslovom: Povijest nikada nije nevina. Pod riječu povijest mislio sam na povijest kao znanstvenu disciplinu. Nekako mi to palo na pamet ovih dana dok učim novogovor, onako da i ja ostanem ili se barem bacim u taj novi društveni fenomen – novogovora kako ga naziva Georg Orwell. Ako nisi u trendu vrijeme te pregazi, ostaješ izvan progresivne matice društva. Mnoge službe za nadzor u povijesti ljudskog roda službeno nikada nisu osnovane, ali su djelovale. Tako ni Nadzorni odbor ili agencija za novogovor nikada nije ustrojena ali ne znači da ne postoji, kao i Agencija za mišljenje.

Što je čovjek stariji naviru mu sjećanja. Ni ja nisam imun na tu bolest starijih. Tako se sjećam da sam negdje sedamdesetih u prpovijedi bubnuo kako iz šume dolaze samo štetočine koje uništavaju što vrijedni ljude rade. I tako završio ja na „razgovoru ugodnome“ kod druga zaduženog za kler. Pita on mene tako što sam i na koga mislio kada sam to rekao. U tim situacijama moraš se praviti lud pa sam mu rekao da sam mislio na divlje svinje, lisice, vukove, medvjede i ostalu divljač.

Omiljena novogovorna floskula Agencija za govor i mišljenje je revizinizam, osobito u povijesti, politici. Kao zabranjeno je opet propitkivati, sumnjati u vječno postavljene dogme partijaca i partijskih povjesničara. Partija je službeno otišla u povijest ali intimno ona i dalje u nama živi novi život. Stoga se nikako osloboditi nekih povijesnih nasljeđa.Možeš propitkivati Boga, vraga, bilo što – samo ne diraj vječno nepromjenjivu istinu o NOB, ulogu partizana, drugova i drugarica za vrijeme i poslije, osim onih koji su zastranili na tom putu. Posebna uloga najvećeg sveca i pravednika toga doba JBT nedodirljiva je. Ma koji revizionizam, koji bakrači? Imamo li mi doista ispisanu i koju relevantniu i znanstvenu studiju o tom dobu ili bar stranicu?  Umjesto da budemo sretni da se ta stranica naše zbiljnosti jednom zatvori mi neprestancemo ratujemo s poviješću. Dotle će svatko vući na svoju stranu. Tek ozbiljna povijest može biti kamen međaš za prepoznavanje revizionizma. Sada je samo pitanje da li takova povijest odgovara agentima Agencija za istinu i mišljenje?

Ozbiljno i znanstveno istraživanje ne odgovara dogmatičarima, ali ni agentima spomenutih agencija. Izgubili li aureolu istinoljubaca i pravomiljenika.