Usudio bih reći da je došašće vrijeme trostrukog hoda: prema Bogu, sebi i drugima. Svakim korakom prema bliže smo cilju. Stoga je svaki korak radost, ali i otkrivanje novoga. To je ljepota došašća. Avantura. Svaki je dan šansa da se udaljim i zađem dublje u svijet za koji mislim da ga poznajem, a onda začuđen otkrivam poput starog grčkog mudraca Sokrata - da zapravo ništa neznam.
U svakodnevici, rastrzan često banalnostima ili egzistencijalnom borbom zaboravim da postoji On. I ne samo da postoji, bez obzira koliko ga nijekali. Jer on ne zavisi od toga da li ga priznajem ili ne. On ne želi da samo vjerujem da postoji, ili da mu tu i tamo prinesem koju molitvicu. On želi da osjetim koliko me voli. Koliko sam mu važan. Možda ćeš se pitati; kada me voli zašto me onda kažnjava, zašto se moram patiti, zašto mi je ovako ili onako u životu? Neću ti odgovarati na ova tvoja pitanja. Kreni prema njemu, otkrit ćeš tajnu svoga života. Tajnu Boga. Ne budi nestrpljiv, koračaj lagano. On korača prema tebi i u susretu otkrit ćeš sve.
Hod prema sebi, u svoju srž. Najteži je. Mijenja ustaljeno mišljenje. Otkrit ćeš neizmjerno blago u sebi. Živimo u vrijeme banalnosti, vanjskih podražaja bježeći od vlastitog ja. Bojimo se susresti sami sa sobom.Zapravo nas i ne gledaju ovih dana kao ljude. Gledaju nas i doživljavaju kao konzumente i potrošaće. Tko nam je kriv? Svatko je sam kriv što je pristao biti potrošać, konzument a ne čovjek. Sjećam se kada sam kao mladi svećenik išao na blagoslov kuća u jednoj prigorskoj župi i ugledao dvije istovjetne kuće ( na prvi pogled), ali su se ipak razlikovale. Jedna je imala deset prozora a druga jedanaest. Poruka je bila da obaj s jedanaest prozora više vrijedi.
I treći hod je - hod prema drugome. Sjećam se da sam prije podosta godina došao u posjetu prijateljima u grad. Sve je bilo uobičajeno osim nesnosnog smrada koji se osjećao čak i izvan zgrade. Pitao sam prijatelje što bi to bilo. Rekli su mi da su sve pretražili da nije štakor, mačka uginula, ali ništa od svega toga. Pitao sam ih da li su vidjeli ( u ovoj priči neka to bude) Juru. Ustanovili smo da ga nisu vidjeli već danima. I na koncu se ispostavilo da je Jura umro u svom stanu i da se već raspada. Znakovito.
Vidjeti drugoga