Ludilo

Božić, još jedan u nizu – prošao je. Osim traga u našim novčanicima ili tekućim računima nadam se ostavio je i u našim umovima i srcima. Vraćamo se u kolotečinu svakidašnjice; neki s viškom sala i manjkom love, netko s istom kilažom ali i bogatijim sadržajem života. Zavisi na koji smo mu način prostupili.

Neki vele da je bilo ludilo kako bilo dobro. Ludom što luđe to bolje jer postaješ sve luđi, sve manje pri sebi a sve dalje od sebe.

Neki su se u tišini predbožićnog vremena – došašća pripremali za Božić, drugi ludo jurcajući po trgovačkim centrima. Neki obogaćujući sebe skupljali darove Božjeg milosrđa da duhovnim poklonima daruju druge. Neki pak kupujući darove žele kupiti ono što se kupiti ne može – ljubav.

Sve su to vremena ponude i potražnje. Svatko dobio ono što je i tražio. Netko više, netko manje.

A sada vele; počinje novo ludilo: karnevalsko. I tako ludilo do ludila. I onda se čudimo ludilu svijeta. A trebali bismo se čuditi svome ludilu u kojem pristajemo igrati određene igre koje drugi režiraju.Vele da riba najbolje grize u mutnoj vodi.
Čitam da je Američko društvo psihologa utvrdilo novu znanstvenu istinu da je biti muško psihološki poremećaj. O tempora, o mores! Ludilu nikada kraja. Ni nebo mu nije granica.