„Nego
primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u
Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8)
Ove
riječi uputio je uskrsli Isus na dan svoga uzašašća apostolima dok je zadnji puta
s njima blagovao. Ova Isusova rečenica sadrži Njegovo obećanje ali i smisao
svega onoga što njegovi učenici moraju biti.
Živimo
u vremenima koja su itekako protivna s onom temeljnom Kristovom porukom. U
vremenu kada je itekako potrebno dati svjedočanstvo svoje vjere, svoje
pripadnosti Isusu Kristu.
U
našem društvu dosta se govori i piše o sekularnosti. Pri tome valja razlikovati
državu od društva. Pri tome isto tako treba razlikovati pravnu stranu
sekularnosti od ideološke. Odvojenost crkve od države znači da jedna
institucija ne određuju djelovanje ove druge, no to nipošto ne znači da
kršćanske vrijednosti ne smiju biti dio legislative ili društva. Svi oni
koji u ime odvajanja crkve od države nastoje ukloniti kršćanstvo i kršćanske
vrijednosti iz legislative ili društva, u biti nameću jedan perfidni oblik
totalitarizma u kojem se briše razlika između države i društva – društvo
nestaje i ono se smatra državom.
Religijske
zajednice odvojene su od države ali nisu odvojene od društva i njihovo je
ustavno pravo djelovati u okviru zakona u društvu. Sve drugo je prodavanje
magle.
Što
znači biti kršćanin u današnje vrijeme? Znači li to biti siromašan, ponizan
poput ovčice i ustrašen u iznošenju vlastitih stajališta? Znači li to biti
potpuno anacionalan i apolitičan (jer Crkva je duhovna stvarnost, a ujedno i
nadnacionalna institucija)? Treba li kršćanin neprestano primati udarce i mirno
promatrati kako ga se gazi? To je najčešće mišljenje „sekularne" javnosti
i njihovih „liberalnih" medija, koji najčešće nemaju puno veze s Crkvom,
niti ju razumiju.
Najsmješnije
mi je od svega kada nas kojekakvi tipovi uče kakvi bi morali biti kao kršćanin.
Ili što je to Isus Krist naučavao. Najbolji su kada su kao „oduševljeni“ papom
Franjom kojeg oni eto slijede a mi kršćani i katolici ne slijedimo i ne
slušamo.
Ako
Crkva već mora postojati onda bi morala biti siromašna (a ne financirati se iz
proračuna države), isključena iz javnog života i bez prava glasa, a posebno ne
bi smjela biti narodna, odnosno „ograničena".
Zanimljivo
je čitati slušati kada nam oni koji su ateisti, agnostici i slični govore što
bismo mi vjernici, kršćani i katolici trebali, smjeli govoriti i raditi. Čak i
gdje. Svi bi nam određivali granice ponašanja, govora… Nevjerojatna lakoća
kojom bi nas se htjelo stjerati u nekakve torove, a sve to pod nevjerojatnim
zahtjevom o sekularnosti naše države.
Nažalost
katolici znaju nasjesti na razne priče, pripovijesti, neistine, poluistine koje
se iznose u Crkvi i kršćanima. Nažalost premalo je želje, truda da se upozna Crkva
kroz povijest i danas. Otuda često proizlazi da nemamo hrabrosti javno priznati
da pripadamo zakjednici koja se zove Crkva.
I
ovih dana rasplamsala se u medijima rasprava da li je Hrvatska sekularna
država. I kakav bi položaj u njemu trebala imati naša Crkva.
Ono
što bismo svi trebali jest; tražiti da nas se poštuje kao ljude. Zar tražimo
previše?
Žalosno
je da i sami vjernici često preuzimaju takva stajališta i ne prepoznaju stvarno
poslanje koje im je namijenjeno – životom hrabro propovjedati Isusa Krista.
Takve najbolje upozorava sv. Pavao ovim riječima: „Pazite da vas tko ne odvuče
mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na
»počela svijeta«, a ne na Krista." (Kol 2, 8)
Vjernik
se ne povodi po onoj narodnoj: ne bi se štel zameriti, ili iz obzira šutjeti o
svojoj vjeri, svojoj Crkvi. I Petar se „pravio lud“ pred sluškinjom. Naravno
nitko ne očekuje od vjernika da nosi natpis ili da bude bojovnik.