subota, 30. siječnja 2016.

IDEOLOŠKE MANTRE NAŠIH LJEVIČARA

Ponekad me nasmiju izrazi poput: sekularizam, sekularnost, neutralnost, korektnost, liberalizam ili znanstvenost. Uvjeren sam da većina onih koji ih upotrebljavaju nemaju pojma o značenju istih. Ne želim biti prepotentan i napisati kako su meni jasni. Nisu mi jasni. Više mi liče na neke moderne parareligijske pojmove, neke nove dogme nove religije još dogmatičnije i obvezatnije od onih tradicionalno vjerskih dogmi. Pridodamo još k tome i rasizam, fašizam, homofobiju i još entni broj fobija, pa prava, dobili bismo zbroj dogmi veći od svih dogmi svih religija kroz povijest ljudskoga roda. No, nije problem u tim novovjekim dogmama nego je problem u neupitnosti, a koja je sama u sebi upitna. Nedostatak svake kritičke misli, pa i zabrana da se kritički misli o njima, ne daj Bože, mišljenje i izrekne.
Kao neka dogma provlači se kroz javnost da biti ljevičar znači odmah biti demokrat, napredan, znanstven, kritičan, antifašist, borac za ljudska prava... Jednom riječju: biti ono najbolje što se kreće ovom našom malom planetom Zemljom. Najgore je na zemlji desničar, konzervativac, jer oni su fašisti, homofobi....nešto čega se treba sramiti, što treba istrijebiti po onoj Milanovićevoj „ mi ili oni“. Uvjeravati ljevičara da desno i konzervativno ne valja miješati odmah s ekstremnim stavovima uzaludan je posao.Dogma je dogma. Ne pada mi na pamet proglašavati ljevičare staljinistima ili totalitarcima, premda mnoge njihove dogme i praksa nisu daleko od toga. Ja bih prihvatio konstataciju R. Scrutona koji tvrdi :“ Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvih problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto smatram da oni nisu u pravu“.
Problem ljevice je što ne uspijeva jasno artikulirati kritičko razmišljanje oslobođeno ideologije. Često ono što se nastoji prikazati kao kritičko jest ideološko, dakle dogmatsko, ponavljanje jednom naučene ili izrečene mantre. Koja često u sebi krije neistinu. Vjera, pa i organizirana kao religija nije, ili ne  bi trebala biti ničijji neprijatelj. Ma kako to naši ljevičari pokušavali sakriti istina jest da se Crkva zalaže za sekularizam kao „odvojenost Crkve od države“. Jer u tom „razvodu“ Crkva i svaka vjerska zajednica samo dobiva na svojoj vjerodostojnosti i snazi. Problem nastaje u trenutku kada to postaje ideologija obračuna s vjerom i Crkvom na društvenom planu.Ne kritički, nego ideološki.
Problem ljevice, ne samo u Hrvatskoj nego i šire jest u tome što ne uspijeva iznjedriti kritičko promišljanje prema prošlosti i sadašnjosti, a to znači da ne uspjeva artikulirati ni ono sutra. Sve se zapravo svodi na ideologije, mantre i fraze u bjesomučnu potragu za fobistima, fašistima, konzervativcima, desničarima, nedemokratima, reliktima prošlosti. Sve je to drveno željezo.Sve što nije lijevo je opasno, netolerantno. Ajte, molim vas!
Ideologija, nekritičnost, netolerancija prema drugima i drugačijima u potki je većine onih koji sebe smatraju ljevičarima. Čast iznimkama! Dovoljno je ovih dana prolistati novine,pogledati TV, prošetatati virtualnim svijetom da se zapravo uoči što je to ljevica u društvenom i političkom smislu, sav dogmatizam i zadrtost. Priče o slobodi i pravima zapravo su kulise iza kojih se skriva totalitarizam i nesloboda, nesposobnost kritički procjeniti situaciju. Svako razmišljanje, govor drugačiji od njihovog je po njima govor mržnje, najopasnija hereza koju treba satrti u korijenu, a najmoćnije sredstvo u njihovim rukama jesu mediji. Najveći dio vodećih medija pretvoren je u sredstvo ideoloških obračuna.
O desničarima koje razlikujem od konzervativaca pisat ću drugi puta, nadam se ubrzo, ivnimalo nježno jer i oni su opterećeni dogmama i nekritičnošću jednakokao i ljevičari.

  

Nema komentara:

Objavi komentar