Pišući
2013. godine na ovim stranicama o došašću ili adventu naglasio sam tri stvari;
to su - događaj, hod i prilika. U
ovogodišnje došašće ili advent ulazimo u drugčijim prilikama, bitno
izmjenjenim. Teško je reći boljim.
Primjerenije bi bilo napisati u težim i neizvjesnijim. U Hrvatskoj, Europi i
svijetu. Osjećaji su podvojeni,misli zbrkane. Uslijed tolikih informacija sa
svih strana nemamo pojma što je u svemu istina. Tko tu koga mulja,nastoji
žednog prevesti preko vode. Znam da smo suočeni
s bijedom izbjeglica ili migranata koji u kolonama bježe. Iz svojih
domova, domovine tražeći bolji, mirniji život. U očima većine čitamo strah,
neizvjesnost, nadu. Neki u njima vide prijetnju našoj kulturi,civilizaciji.Svi
pričaju o integraciji u našu kulturu, našu civilizaciju. Pri tome ih nismo
pitali da li oni to žele. Odreći se svoga identiteta! Svoje vjere, kulture.
Europa se odrekla svoga identiteta pod pritiskom amerikanizacije. U Europi
postoje samo floskule o slobodi,jednakosti i pravima. Orwelovsko: svi smo
jednaki, ali neki su jednakiji.
U
Hrvatskoj suočeni s „pametovanjem“ s lijeva i s desna. Sve mudrac do mudraca a
zemlja u kaosu. Sve mi to liči na cirkus u kojem i gledatelji nisu važni,
cirkuski akrobati bitni su i oni nastupaju samo radi sebe. Pomalo mi sve to sliči na jedan događaj od
prije nekih petnaestak godina. Slušam radio Karlovac, vani lijeva kao iz kabla,
a novinar koji čita vijesti govori o suncu koje sija. Nazovem ga i upozorim da pogleda
kroz prozor studija. Kaže mi da vidi, ali njemu piše na papiru da je sunčano.
Ako piše d aje sunčano onda je sunčano bez obzira na kišu.
Koloplet
slika, događaja izmjenjuju se svaki dan pred našim očima. Ostavljaju nas
zbunjenima, ponekad prestrašenima. Kao da netko želi posijati strah,
nesigurnost, nepovjerenje, ponuditi nam život bez nade.
Došašće
ili advenat postalo je na neki način, barem u onom dijelu koji kolokvijalno
nazivamo Europa, opća vrijednost bez obzira na vjeru ili nevjeru. Bilo bi to
vrijeme promišljanja, pojedinačnog i zajedničkog, dijaloga, uspostavljanja
mostova, hoda jednih prema drugima. Općeljudske aktivnosti prema dobru.
Fascinantna mi je biblijska priča o tri mudraca s istoka. Premda s različitih
strana slijede zvijezdu, svjetlo. Iako različiti,s različitim darovima (sposobnostima,
kulturom) našli su se odjednom zajedno i sve to pretočili u jedinstveni dar
koji očituje božansko i ljudsko, prolazno i neprolazno.
Čini
mi se da je naš problem što smo mi ljudi današnjice, osobito u tom europskom
krugu „izvan sebe“, počevši od pojedinaca, obitelji, društva. Možda je advenat
vrijeme do „uđemo u sebe“, pođemo „k sebi“. Vjerujem da pođemo tim putem da
bismo otkrili čovjeka i oko sebe. Sve se pretvorilo u šoping, sve je u izlogu,
na prodaju. Potpuna dehominizacija,raščovječenje.Prodaju nam se obične floskule
o razumu,kritičnosti.Koji razum? Koja kritičnost? Da je razuma i kritičnosti
znali bismo razlučiti štoje dobro, a što nije. Dobro bismo sačuvali, loše
odbacili.Na dobru bi gradili nova dobra.
Vrijeme
koje bi nam trebalo biti šansa „doći k sebi“ usred komercijalizacije i
konzumerizma postalo je vrhunac putu „od sebe“. Možda se nekome može činiti da
je moje gledanje odveć crno. Mislim da je ipak realno. No nije bez nade, jer
postoje toliki svijetli primjeri u kojima ljudi pronalaze put jedni do drugih.
Vrhunac došašća je da je NETKO došao do svih ljudi i počeo živjeti obratno od
ljudskih snova koji se često svode na „biti bogom“, taj netko poželio je biti
čovjek, ma što to značilo.
Nema komentara:
Objavi komentar