PRIJATELJSKI RAZGOVORI (2)

Prijatelju, odlučio sam malo razmisliti o tvojim prigovorima ili o onome što te zbunjuje.Možda je to malo čudno u vremenima kada svi „skačemo na prvu loptu“. Recimo tko zna što su točno ministri Hasanbegović i Šuštar rekli i napisali, uglavnom skočio jedan, a onda svi. Stoga sam sve prepustio protoku vremena,ili ono što ljudi kažu da „sve sjedne na svoje mjesto“.
Znam da si nekada išao u crkvu, ministrirao, primio prvu pričest, firmu. Još si neko vrijeme išao u crkvu, smatrao se dijelom te zajednice. Onda si počeo sve rijeđe ići dok jednom nisi prestao. Osjetio si da ne spadaš tu, ili jednostavno da ti to sve nije potrebno, možeš i sam, pomislio si, imati vezu s Bogom. Vjeruješ, kažeš u Isusa, ali ne i u Crkvu. Imam osjećaj da nosiš određenu dozu odbojnosti, ljutnje na nju. Misliš da to nije to.
Najvjerojatnije očekuješ da ja, već po svom habitusu, uzmem sebi za pravo braniti Crkvu, ljude koji je vode ili pak ljude koji je čine, koji se još uvijek smatraju njezinim članovima. No, moram te razočarati u tom tvome razmišljanju. Ne mislim nikoga braniti, opravdavati. Znaš da nisam vjerski fanatik, neki fundamentalist i da sam i sam prošao i pretrpio mnogo toga. Sjećaš li se koliko si mi puta rekao: poznajem te u dušu, ali nikako mi nije jasno kako možeš biti dio te Crkve, služiti u njoj? Kako možeš pisati, govoriti da je voliš?
Prijatelju, ispričat ću ti jednu anegdotu. Znam da je poznaješ, ali ipak, možda nam ona pomogne da se barem dotaknemo problema. Ispred rascjetalog grma ruže stoje dva čovjeka. Jedan je tužan i ljut. To i ne krije. Nije mu jasno zašto na prekrasnim ružama raste trnje. Drugi je pak radostan. Izvor njegove radosti leži u tome što i na trnju rastu ruže. Iz iskustva znam da ruže bez trnja najčešće nemaju miris, a one s trnja prekrasno mirišu. Sjećam se ruža koje sam zasadio ispred kuće prekrasno su mirisale u rana jutra ili predvečerje.Tajna njihove ljepote i mirisa bila je u tome da sam im darovao svoju ljubav. Svaku večer ja sam s njima pričao, sa svakom One su uzvratile ljubav. Ljubav za ljubav.  Neke činjenice prihvaćaš onakovim kakve jesu. Činiš sam najbolje što možeš. Odustati od nečega i nekoga jer nije po mojoj zamisli, mojoj viziji, ne mislim da je mudar potez.
Nogomet ne igraju samo vrhunski nogometaši, niti se izmišljen samo za one koji su perfekcionisti u njemu. Svi smo mi dio jedne velike nogometne obitelji: bilo da loptu natjeravamo po livadama, bilo da udobno zavaljeni u fotelje gledamo nogometne utakmice. Netko je u tome bolji, netko lošiji, netko uspješan, drugi neuspješan. I s drugim je stvarima u životu tako. I s vjerom i Crkvom. U nju ulaze vjerski nadareniji i oni manje vjerski nadareni, uspješni u usvajanju i manje uspješni, savršeni majstori vjere i amateri. Očekivati monolitnost u savršenosti od tako šarolike palete ljudi sa svih strana i od kojih svaki nosi svoj život sa svim dobrim i lošim stranama uistinu bi bilo teško. Da parafraziram Mešu Selimovića: „Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju“.

Kažeš da kršćani nisu bolji ljudi od drugih. Ne tvrdim da jesu, makar bih mogao, jer nema nijednog  logičkog dokaza –  da nisu. Stoga mi se tvoja teza ne čini prihvatljivom kao logički zaključak. Na temelju izdvojenih primjera koji  ti služe kao premise donosiš krivi zaključak. Tako bi ispalo da kada bih i ja tvrdio da ljudi bez vjere nisu bolji od kršćana ispalo bi ,  da time što je neki čovjek kršćanin da je time automatski bolji čovjek od drugih. Ti se naravno s time ne bi složio. Čovjek nije bolji, plemenitiji, više čovjek time što pripada u neku grupu ljudi. Pripada nekoj vjerskoj zajednici ili ne pripada nijednoj.
Naravno, prijatelju, bilo bi smiješno kada bi tvrdio da je u Crkvi bilo, ili jest, ili će biti bajno. Da je sve u njoj prekrasno, da nema svojih mana, sramnih trenutaka, padova. Ima ona i veličanstvenih trenutaka, ali ima i onih koji nisu nimalo časni. Zavisi samo što i kako gledamo na stvarmost njezine prisutnosti i njezina djelovanja. Govoriti, pisati samo o tamnih stranama i po njima je vrednovati značilo bi zanemariti, zatajiti istinu. Vrijedi i obratno. Vjerujem da ti je stalo do istine. Postoji u meni i svjetlih i tamnih strana, a ipak premda znaš i za one tamnije nisu odbacio prijateljstvo. Isto je i samnom u odnosu na tebe. Gledamo onoga drugoga u totalitetu osobe.