CIPELARENJE

Nikako da javni prostor oslobodimo od boljševičkih i komunističkih floskula. Na pitanje, novinarke u radio  emisiji  Za tvoju dušu koju je interesiralo da li hrvatsko društvo treba očistiti od ustašizacije odgovorio sam da ta opasnost ne postoji u našem društvu. Postoje tek ekscesi kojima tek  mediji daju značenje  koje objektivno nema. No, ono što hrvatsko društvo treba jest -  deboljševizacija društva. Iz jednostavnog razloga što je pedeset godina u javnosti u odgoju i obrazovanju neminovno ostavilo duboke tragove koji se preko noći ne mogu kao spužvom prebrisati bez obzira bila ili ne bila provedena lustracija. Bez obzira što mislili ili govorili svi mi djeca boljševizma. I ja sam. Ne treba si lagati.

Olako se u javnom prostoru pojedinci i skupine razbacuju etiketama poput  rigidni desničari, ustaše, fašisti, klerikalci, klerofašisti….etc. Uglavnom su to etikete koje sam slušao i prije devedesetih godina. One nisu imale utemeljenje ni u znanstvenom ni povijesnom smislu služile su tek kao eliminacijske za one koji drugačije misle, shvaćaju svijet oko sebe. Usudio bih se reći da one pojedinim takozvanim ljevičarima služe kao smokvin list da prikriju svoju  intelektualnu  impotenciju. Doduše oni su samoprozvani naprednjaci, elita, progresisti, glas zdravog  razuma. Premda u svim tim prozivkama nema ni trunke razuma. Sve je to iracionalno traženje kako uništiti, poniziti, unerediti onoga drugoga.

Neoboljševici ne mogu shvatiti, jer im je percepcija stvarnosti sužena, da je demokratsko društvo konfliktno društvo. Stoga jednostavno ne mogu podnijeti da postoje ljudi koji drugačije misle, na drugačiji način vide rješenja problema, drugačije djeluju, imaju druge  ideje. Stoga se ne libe falsifikata, laži, povijesnog zaborava. Ako je stvarnost drugačija to gore po stvarnost.

Nije dozvoljeno propitkivati njihovu progresivnost. Ona je po sebi samorazumljiva. Vrhovni arbitri uma, progresa, svega najboljega, istine… Mogu svakoga kritizirati, pribijati na stup srama a kad netko nad njima postavi znak upitnika to je govor mržnje, nesnošljivost, rigidno desničarenje, klerofašizam, oživljavanje fašizma. Samozvani borci za „istinu i progres“ postaju tipovi koji teroriziraju sve živo oko sebe, ne dopuštajući da netko drugačije  razmišlja. Oni su novi dogmatici i novi oblik inkvizicije. Istina nemaju „španjolsku cizmu“ i ostala sredstva koja su stajala na raspolaganju onovijekim inkvizitorima, ali i,maju moderna i moćna sredstva mučenja i likvidacije.

Imaju li ti silni ustaše što toliko niču po Hrvatskoj svoje stranke u Saboru, kojeg relevantnog predstavnika u nekoj javnoj  instituciji , neki relevantni medij u Hrvatskoj? Priređuju li neke velike skupove u javnosti?

Stalno držati pod pritiskom s osjećajem neke odgovornosti, straha od etiketiranja to je cilj i sredstvo takozvanih progresista u društvu. Time žele eutanizirati bilo kakvo propitkivanje.