Ludilo

Božić, još jedan u nizu – prošao je. Osim traga u našim novčanicima ili tekućim računima nadam se ostavio je i u našim umovima i srcima. Vraćamo se u kolotečinu svakidašnjice; neki s viškom sala i manjkom love, netko s istom kilažom ali i bogatijim sadržajem života. Zavisi na koji smo mu način prostupili.

Neki vele da je bilo ludilo kako bilo dobro. Ludom što luđe to bolje jer postaješ sve luđi, sve manje pri sebi a sve dalje od sebe.

Neki su se u tišini predbožićnog vremena – došašća pripremali za Božić, drugi ludo jurcajući po trgovačkim centrima. Neki obogaćujući sebe skupljali darove Božjeg milosrđa da duhovnim poklonima daruju druge. Neki pak kupujući darove žele kupiti ono što se kupiti ne može – ljubav.

Sve su to vremena ponude i potražnje. Svatko dobio ono što je i tražio. Netko više, netko manje.

A sada vele; počinje novo ludilo: karnevalsko. I tako ludilo do ludila. I onda se čudimo ludilu svijeta. A trebali bismo se čuditi svome ludilu u kojem pristajemo igrati određene igre koje drugi režiraju.Vele da riba najbolje grize u mutnoj vodi.
Čitam da je Američko društvo psihologa utvrdilo novu znanstvenu istinu da je biti muško psihološki poremećaj. O tempora, o mores! Ludilu nikada kraja. Ni nebo mu nije granica.

Usudio bih reći da je došašće vrijeme trostrukog hoda: prema Bogu, sebi i drugima. Svakim korakom prema bliže smo cilju. Stoga je svaki korak radost, ali i otkrivanje novoga. To je ljepota došašća. Avantura. Svaki je dan šansa da se udaljim i zađem dublje u svijet za koji mislim da ga poznajem, a onda začuđen otkrivam poput starog grčkog mudraca Sokrata - da zapravo ništa neznam.
U svakodnevici, rastrzan često banalnostima ili egzistencijalnom borbom zaboravim da postoji On. I ne samo da postoji, bez obzira koliko ga nijekali. Jer on ne zavisi od toga da li ga priznajem ili ne. On ne želi da samo vjerujem da postoji, ili da mu tu i tamo prinesem koju molitvicu. On želi da osjetim koliko me voli. Koliko sam mu važan. Možda ćeš se pitati; kada me voli zašto me onda kažnjava, zašto se moram patiti, zašto mi je ovako ili onako u životu? Neću ti odgovarati na ova tvoja pitanja. Kreni prema njemu, otkrit ćeš tajnu svoga života. Tajnu Boga. Ne budi nestrpljiv, koračaj lagano. On korača prema tebi i u susretu otkrit ćeš sve.
Hod prema sebi, u svoju srž. Najteži je. Mijenja ustaljeno mišljenje. Otkrit ćeš neizmjerno blago u sebi. Živimo u vrijeme banalnosti, vanjskih podražaja bježeći od vlastitog ja. Bojimo se susresti sami sa sobom.Zapravo nas i ne gledaju ovih dana kao ljude. Gledaju nas i doživljavaju kao konzumente i potrošaće. Tko nam je kriv? Svatko je sam kriv što je pristao biti potrošać, konzument a ne čovjek. Sjećam se kada sam kao mladi svećenik išao na blagoslov kuća u jednoj prigorskoj župi i ugledao dvije istovjetne kuće ( na prvi pogled), ali su se ipak razlikovale. Jedna je imala deset prozora a druga jedanaest. Poruka je bila da obaj s jedanaest prozora više vrijedi.
I treći hod je - hod prema drugome. Sjećam se da sam prije podosta godina došao u posjetu prijateljima u grad. Sve je bilo uobičajeno osim nesnosnog smrada koji se osjećao čak i izvan zgrade. Pitao sam prijatelje što bi to bilo. Rekli su mi da su sve pretražili da nije štakor, mačka uginula, ali ništa od svega toga. Pitao sam ih da li su vidjeli ( u ovoj priči neka to bude) Juru. Ustanovili smo da ga nisu vidjeli već danima. I na koncu se ispostavilo da je Jura umro u svom stanu i da se već raspada. Znakovito.
Vidjeti drugoga

Adventsko ludilo

"...zvončići, zvončići, zvone na sav glas...", lampice blješćiju, borovi okićeni, Božićnjaci pogrbljeni pod teretom vreća besmisla i banalnosti naših života koji su i alkemičarske vještine pretvorili u suprotnost da od zlata znamo napraviti drek. Svaka selendra koja do sebe drži nešto i želi biti u trendu pregresivnosti, turističke promidžbe ima svoj Advent. Pa Advent tu, pa Advent tam...Ak imaš para onda dovedeš neko zvočno ime da urla ili lije suze zbog promašene ljubavi, ako nemaš onda su dobri i domaća kuruza od pjesme i zabave. Svi imaju adventske vijence, pale uz posebne rituale svake subote svijećice cereći se vlastitoj ispraznosti zaognutu u plašt političke funkcije.
Nažalost ni Crkva nije odoljela tom ludilu priključila se sveopćoj predstavi pri tome naivno misleći kako će eto njezina prisutnost posvetiti poganske bakanalije. Ne shvaćajući da je samo pijun u igri perli.
Luka evanđelista govori nam da Božja riječ nije došla na kraljevske dvore, šarenilo gradske vreve. Kež da Božja riječ dođe Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji. Još dalje da ljudi nisu išli tražiti Božju riječ moćnicima, na trgove. Išli su pustinju. Svijet daleko od vreve, blještavila,. Išli su u mir.
Upravo je to smisao Adventa kada je uveden. Ući u pustinju života, svoga vlasitog bića. Otkriti Boga i njegovu riječ.
"Poravnite staze...", poručuje Ivan sin Zaharije. Ući u svoju intimu, u najdublji i najintimniji dio svoga bića, otkriti zakopane strahove, boli, tu među njima otkrit ćemo dijete Isusa. On se smjestio u taj najtamniji dio našega bića. Jedino tako može nas ozdraviti. Ući tamo gdje nitko neće, pa ni mi sami.
Tek tada moguće je doživjeti misterij Božić, osjetiti mistiku božićne noći kako ju je ispjevao mladi 26 godina star kapelan Jeseph Mohr u svojoj pjesmi Tiha noć.
Nikakvo blještavilo, kuhane kobase, kuhano vino ne može nas odvesti u pustinju. Sve zapravo služi da čovjek ne čuje Božji glas. Da Božji glas ne dobre do čovjeka i da ne surađuje s Bogom rođenim u djetetu Isusu osvjetli svoj život i blaguje Božju ljubav.
Umjesto u hod obnove, težak ali isplativ put čovjek radije bira ludilo potrošačkog društva u kojem se na kraju dana zbraja profit.
Umjesto jednostavnosti Božića imamo bakanalije kraljevskih dvoraca. Koja alkemija!

AGENCIJE ZA GOVOR I MIŠLJENJE

Da papir podnosi sve i da gluposti ni nebo nije granica – poznate su činjenice, a ne samo stara mudrost. No, kako većina ljudi misli da svijet počinje s njima ne primjenju na sebi onu staru Ciceronovu izreku: „Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine).“ Stoga na papir ili ekran prenesu svakojake gluposti.

Svoj prvi članak, zbog kojeg sam bio jako važan, barem sam se tako pravio onih sedamdesetih godina napisao sam časopisu Svesci pod naslovom: Povijest nikada nije nevina. Pod riječu povijest mislio sam na povijest kao znanstvenu disciplinu. Nekako mi to palo na pamet ovih dana dok učim novogovor, onako da i ja ostanem ili se barem bacim u taj novi društveni fenomen – novogovora kako ga naziva Georg Orwell. Ako nisi u trendu vrijeme te pregazi, ostaješ izvan progresivne matice društva. Mnoge službe za nadzor u povijesti ljudskog roda službeno nikada nisu osnovane, ali su djelovale. Tako ni Nadzorni odbor ili agencija za novogovor nikada nije ustrojena ali ne znači da ne postoji, kao i Agencija za mišljenje.

Što je čovjek stariji naviru mu sjećanja. Ni ja nisam imun na tu bolest starijih. Tako se sjećam da sam negdje sedamdesetih u prpovijedi bubnuo kako iz šume dolaze samo štetočine koje uništavaju što vrijedni ljude rade. I tako završio ja na „razgovoru ugodnome“ kod druga zaduženog za kler. Pita on mene tako što sam i na koga mislio kada sam to rekao. U tim situacijama moraš se praviti lud pa sam mu rekao da sam mislio na divlje svinje, lisice, vukove, medvjede i ostalu divljač.

Omiljena novogovorna floskula Agencija za govor i mišljenje je revizinizam, osobito u povijesti, politici. Kao zabranjeno je opet propitkivati, sumnjati u vječno postavljene dogme partijaca i partijskih povjesničara. Partija je službeno otišla u povijest ali intimno ona i dalje u nama živi novi život. Stoga se nikako osloboditi nekih povijesnih nasljeđa.Možeš propitkivati Boga, vraga, bilo što – samo ne diraj vječno nepromjenjivu istinu o NOB, ulogu partizana, drugova i drugarica za vrijeme i poslije, osim onih koji su zastranili na tom putu. Posebna uloga najvećeg sveca i pravednika toga doba JBT nedodirljiva je. Ma koji revizionizam, koji bakrači? Imamo li mi doista ispisanu i koju relevantniu i znanstvenu studiju o tom dobu ili bar stranicu?  Umjesto da budemo sretni da se ta stranica naše zbiljnosti jednom zatvori mi neprestancemo ratujemo s poviješću. Dotle će svatko vući na svoju stranu. Tek ozbiljna povijest može biti kamen međaš za prepoznavanje revizionizma. Sada je samo pitanje da li takova povijest odgovara agentima Agencija za istinu i mišljenje?

Ozbiljno i znanstveno istraživanje ne odgovara dogmatičarima, ali ni agentima spomenutih agencija. Izgubili li aureolu istinoljubaca i pravomiljenika.

CIPELARENJE

Nikako da javni prostor oslobodimo od boljševičkih i komunističkih floskula. Na pitanje, novinarke u radio  emisiji  Za tvoju dušu koju je interesiralo da li hrvatsko društvo treba očistiti od ustašizacije odgovorio sam da ta opasnost ne postoji u našem društvu. Postoje tek ekscesi kojima tek  mediji daju značenje  koje objektivno nema. No, ono što hrvatsko društvo treba jest -  deboljševizacija društva. Iz jednostavnog razloga što je pedeset godina u javnosti u odgoju i obrazovanju neminovno ostavilo duboke tragove koji se preko noći ne mogu kao spužvom prebrisati bez obzira bila ili ne bila provedena lustracija. Bez obzira što mislili ili govorili svi mi djeca boljševizma. I ja sam. Ne treba si lagati.

Olako se u javnom prostoru pojedinci i skupine razbacuju etiketama poput  rigidni desničari, ustaše, fašisti, klerikalci, klerofašisti….etc. Uglavnom su to etikete koje sam slušao i prije devedesetih godina. One nisu imale utemeljenje ni u znanstvenom ni povijesnom smislu služile su tek kao eliminacijske za one koji drugačije misle, shvaćaju svijet oko sebe. Usudio bih se reći da one pojedinim takozvanim ljevičarima služe kao smokvin list da prikriju svoju  intelektualnu  impotenciju. Doduše oni su samoprozvani naprednjaci, elita, progresisti, glas zdravog  razuma. Premda u svim tim prozivkama nema ni trunke razuma. Sve je to iracionalno traženje kako uništiti, poniziti, unerediti onoga drugoga.

Neoboljševici ne mogu shvatiti, jer im je percepcija stvarnosti sužena, da je demokratsko društvo konfliktno društvo. Stoga jednostavno ne mogu podnijeti da postoje ljudi koji drugačije misle, na drugačiji način vide rješenja problema, drugačije djeluju, imaju druge  ideje. Stoga se ne libe falsifikata, laži, povijesnog zaborava. Ako je stvarnost drugačija to gore po stvarnost.

Nije dozvoljeno propitkivati njihovu progresivnost. Ona je po sebi samorazumljiva. Vrhovni arbitri uma, progresa, svega najboljega, istine… Mogu svakoga kritizirati, pribijati na stup srama a kad netko nad njima postavi znak upitnika to je govor mržnje, nesnošljivost, rigidno desničarenje, klerofašizam, oživljavanje fašizma. Samozvani borci za „istinu i progres“ postaju tipovi koji teroriziraju sve živo oko sebe, ne dopuštajući da netko drugačije  razmišlja. Oni su novi dogmatici i novi oblik inkvizicije. Istina nemaju „španjolsku cizmu“ i ostala sredstva koja su stajala na raspolaganju onovijekim inkvizitorima, ali i,maju moderna i moćna sredstva mučenja i likvidacije.

Imaju li ti silni ustaše što toliko niču po Hrvatskoj svoje stranke u Saboru, kojeg relevantnog predstavnika u nekoj javnoj  instituciji , neki relevantni medij u Hrvatskoj? Priređuju li neke velike skupove u javnosti?

Stalno držati pod pritiskom s osjećajem neke odgovornosti, straha od etiketiranja to je cilj i sredstvo takozvanih progresista u društvu. Time žele eutanizirati bilo kakvo propitkivanje.

21. stoljeće kao argument

Iskreno se nasmijem  kada me netko pokuša impresionirati podsjećanjem da „živimo u 21 stoljeću“. Iskreno sam zahvalan svima koji me na to podsjete. To je zasigurno njihov najjači argument u određenoj raspravi kada im ponestane stvarnih argumenata. Pomalo mi to sliči na djetinju igru u kojoj gubitnik viče: moj je tata najjači!  Za mene to je samo vrijeme kao da kažete: danas je ponedjeljak. Ok ponedjeljak je. I što sada? Oni u 20 stoljeću govorili su da je „sada 20 stoljeće“, oni prije njih neko drugo vrijeme. Ništa novo, ništa kvalitetno, stara mantra samo se brojka mijenja. Stoga je uistinu smiješno vrijeme koristiti kao argument u raspravi. Jer i u tom famoznom 21 stoljeću čovjek hoda, jede, sere, piša, priča gluposti kao i u stoljeća prije. I prije se zemlja vrtjela, sunce sijalo dan zamjenjivao noć, jači tlačio slabijega. Ma o čemu mi mljeli danas. I prije su ljudi vjerovali ili nisu vjerovali u Boga, svijet je išao dalje vjerovali ili ne vjerovali…

Upitao bi svakog nadobudnog 21 stoljećara da li je u ovom stoljeću koje je tek počelo manje ratova, bolesti, nepravde, gladi? Jesu li ljudi sretniji, zadovoljniji, ispunjeni mirom? Ima li manje gladne djece, obitelji? Ima li više pravde i pravednosti? Jesu li oni koji ne vjeruju sretniji od onih koji vjeruju? Ljudi manje kradu, lažu, muljaju? Zašto ovo pitam? Jednostavno da pokažem kako je argument vremena glup i besmislen. Jer on i nije argument nego glupa floskula ispraznog uma. Bježanje od pravog pitanja: što je ispravno i dobro?

Bilo mi neki dan najprije otužno, a onda smješno kada sam pročitao kako neki lik iznosi svoja očekivanja glede crkvi. On kao očekivao da će biti pretvorene u muzeje i kafiće, ta mi živimo u 21 stoljeću. Kad se to samo po sebi razumije. Samo za podsjetnik da su to očekivali i u 19 i 20 stoljeću. Kao da očekuju Godota. Kao biti ćemo pravo 21 stoljeće kada ćemo moći zabiti ruke u džepove do lakta i šetati po crkvi kao muzeju ili zavaliti se na stolicu, staviti noge na oltar i piti lošu kavu ili zašećerenu vodicu punu aditiva koju nam prodaju pod sok.

Reče neki mudar čovjek: kada se čovjek odrekne Boga spopadnu ga bogovi, a kada se odrekne vjerskih obreda spopada ga magija ili što bi rekli moji zagorci – coprije. U kakve sve gluposti čovjek 21 stoljeća vjeruje a sebi stvara iluziju da živi u nekom posebnom prosvjetljenom  vremenu. Da je istina i dobro u oslobađanju i nijekanju bilo koje vrijednosti vremenima prije. Kaj god!

„O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno“, poručuje nam umni Chesterton. Dakle na početku 21 stoljeća govoriti o njegovoj nadmoći nad ostalim  stoljećima uistinu  je glupo. Vrijeme je samo pomicanje kazaljke na satu ili curenje pijeska iz pješćanika ali nikako mjerilo ispravnosti, istine i dobra. U svakom tom otkucaju čovjek korača naprijed noseći breme prošlosti sa svim vrijednostima i teretima. Jer kao što kaže Fulton Sheen, sve ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Otkloniti jednu od tih sastavnica znači odreći se sadašnjost. Govoriti o napretku civilizacije koja umire i ubija samu sebe jest bespotrebno laprdanje. Složio bi se s Robinom Harisom da živimo u vremenu gluposti, plitkosti i hihotajuće ispraznosti.

                                               Lovro Zaplatić

Nepodnošljiva lakoća uvreda

Kao čovjek mogu razumjeti i one s lijeva, one s desna, one za i one protiv famozne Istambulske konvencije, ali ne mogu razumjeti verbalnu nasilnost aktera ove trakavice koja prijeti da se pretvori i u nešto gore. Jasno mi je da u Saboru postoji dovoljno ruku i s lijeva i s desna, s pozicije i opozicije da se ona usvoji. Neki vrag me neda mira, počinjem sumnjati da se ipak nešto „iza brega valja“ i da zapravo tu nešto „opako smrdi“, da se iza ženskih prava ili rodnih kako god hoćete ili borbe protiv nasilja nad ženama nešto drugo skriva što se silnom galamom  želi sakriti. Da se razumijemo nisam pobornik nekih teorija zavjere.

Više od tih „rodnih akrobacija“ zanimaju me neki drugi aspekti Konvencije koji nekako izmiču pogledu javnosti ili tek stidljivo proviruju iz zakutaka. Manipulacije. Ili pravljenje ludim. Osobno me ne smeta kada me tamo neki zapjenjeni aktivist iz neke nevladine udruge koja se financira novcem vlade ili pak neko novinarsko spadalo nazove primitivcem, neandertalcem ili nekim sličnim po njemu uvredljivim  naslovom. Za mene je to čast. Postajem zabrinut kada određena osoba koja slovi kao stručnjakinja ustavnog prava govori da nečega nema što jasno piše u Konvenciji. Tada sam se sjetio starog profesora koji nam je govorio da čovjek Boga može umom spoznati, i da to nije problem. On nastaje u trenutku kada čovjek tu spoznaju treba prihvatiti. Ateizam je taj trenutak nesposobnost ili nespremnost prihvaćanja očito spoznate činjenice. Ili još točnije; odbacivanja spoznate istine.

Najdojmljiviji su mi oni koji komuniciraju s mrtvima pa znaju što bi kardinal Kuharić, pokojni već 17 godina rekao. Ili oni poput novinara Pofuka u Večernjaku koji zna što bi Isus poručio nama katolicima danas. On je valjda osobno sjeo kraj Isusa i onako prijateljski mu sugerirao što da poruči nama danas; jel važno ono u srcu ili među nogama. Da se malo poigram njemu bi najvjerojatnije poručio da je najvažnije ipak ono u glavi ( gornjoj). Njemu valjda Isus šapće čime se treba nabacivati na nas. On je njegov novi prorok.

Najbolji su mi papisti svih fela. Oduševljeni sljedbenici pape Franje. Za razliku od nas katolika, osobito Hrvata antipapista. Oni gutaju svaku papinu riječ, upijaju je s oduševljenjem, ugrađuju u svoj život. Za razliku od katolika koji su neposlušni svome poglavaru.

Ta gomila netrpeljivosti, uvreda spram onih koji propitkuju, dovode u sumnju neke stvari. Ako je sve tako bistro i jasno zašto je Vijeće EU izradilo tajni dokument o Istambulskoj konvenciji? Osim ako nešto mutiš. A onda ga deklasificiralo, dakle učinilo javnim? Ako si uvjeren da je nešto ispravno onda barataš činjenicama, argumentima a ne vrijeđanjem, omalovažavanjem, nasiljem u ime nenasilja, podmetanjem…. Nastojati oduzeti drugom i drugačije mislećem svako ljudsko dostojanstvo ne čini mi se najboljim  načinom  borbe za ljudska prava. Ponekad mi se inkvizicija čini „dječjom igrom“ prema onome što se danas događa onima koji idu protiv novih tvoritelja javnog mišljenja i djelovanja.. Kad pročitam neke tekstove u novinama ili portalima i komentare ispod ., onako me ljudski baš sram što pripadam ovoj vrsti živih bića na zemlji.

Lovro Zaolatić Pit