CIPELARENJE

Nikako da javni prostor oslobodimo od boljševičkih i komunističkih floskula. Na pitanje, novinarke u radio  emisiji  Za tvoju dušu koju je interesiralo da li hrvatsko društvo treba očistiti od ustašizacije odgovorio sam da ta opasnost ne postoji u našem društvu. Postoje tek ekscesi kojima tek  mediji daju značenje  koje objektivno nema. No, ono što hrvatsko društvo treba jest -  deboljševizacija društva. Iz jednostavnog razloga što je pedeset godina u javnosti u odgoju i obrazovanju neminovno ostavilo duboke tragove koji se preko noći ne mogu kao spužvom prebrisati bez obzira bila ili ne bila provedena lustracija. Bez obzira što mislili ili govorili svi mi djeca boljševizma. I ja sam. Ne treba si lagati.

Olako se u javnom prostoru pojedinci i skupine razbacuju etiketama poput  rigidni desničari, ustaše, fašisti, klerikalci, klerofašisti….etc. Uglavnom su to etikete koje sam slušao i prije devedesetih godina. One nisu imale utemeljenje ni u znanstvenom ni povijesnom smislu služile su tek kao eliminacijske za one koji drugačije misle, shvaćaju svijet oko sebe. Usudio bih se reći da one pojedinim takozvanim ljevičarima služe kao smokvin list da prikriju svoju  intelektualnu  impotenciju. Doduše oni su samoprozvani naprednjaci, elita, progresisti, glas zdravog  razuma. Premda u svim tim prozivkama nema ni trunke razuma. Sve je to iracionalno traženje kako uništiti, poniziti, unerediti onoga drugoga.

Neoboljševici ne mogu shvatiti, jer im je percepcija stvarnosti sužena, da je demokratsko društvo konfliktno društvo. Stoga jednostavno ne mogu podnijeti da postoje ljudi koji drugačije misle, na drugačiji način vide rješenja problema, drugačije djeluju, imaju druge  ideje. Stoga se ne libe falsifikata, laži, povijesnog zaborava. Ako je stvarnost drugačija to gore po stvarnost.

Nije dozvoljeno propitkivati njihovu progresivnost. Ona je po sebi samorazumljiva. Vrhovni arbitri uma, progresa, svega najboljega, istine… Mogu svakoga kritizirati, pribijati na stup srama a kad netko nad njima postavi znak upitnika to je govor mržnje, nesnošljivost, rigidno desničarenje, klerofašizam, oživljavanje fašizma. Samozvani borci za „istinu i progres“ postaju tipovi koji teroriziraju sve živo oko sebe, ne dopuštajući da netko drugačije  razmišlja. Oni su novi dogmatici i novi oblik inkvizicije. Istina nemaju „španjolsku cizmu“ i ostala sredstva koja su stajala na raspolaganju onovijekim inkvizitorima, ali i,maju moderna i moćna sredstva mučenja i likvidacije.

Imaju li ti silni ustaše što toliko niču po Hrvatskoj svoje stranke u Saboru, kojeg relevantnog predstavnika u nekoj javnoj  instituciji , neki relevantni medij u Hrvatskoj? Priređuju li neke velike skupove u javnosti?

Stalno držati pod pritiskom s osjećajem neke odgovornosti, straha od etiketiranja to je cilj i sredstvo takozvanih progresista u društvu. Time žele eutanizirati bilo kakvo propitkivanje.

21. stoljeće kao argument

Iskreno se nasmijem  kada me netko pokuša impresionirati podsjećanjem da „živimo u 21 stoljeću“. Iskreno sam zahvalan svima koji me na to podsjete. To je zasigurno njihov najjači argument u određenoj raspravi kada im ponestane stvarnih argumenata. Pomalo mi to sliči na djetinju igru u kojoj gubitnik viče: moj je tata najjači!  Za mene to je samo vrijeme kao da kažete: danas je ponedjeljak. Ok ponedjeljak je. I što sada? Oni u 20 stoljeću govorili su da je „sada 20 stoljeće“, oni prije njih neko drugo vrijeme. Ništa novo, ništa kvalitetno, stara mantra samo se brojka mijenja. Stoga je uistinu smiješno vrijeme koristiti kao argument u raspravi. Jer i u tom famoznom 21 stoljeću čovjek hoda, jede, sere, piša, priča gluposti kao i u stoljeća prije. I prije se zemlja vrtjela, sunce sijalo dan zamjenjivao noć, jači tlačio slabijega. Ma o čemu mi mljeli danas. I prije su ljudi vjerovali ili nisu vjerovali u Boga, svijet je išao dalje vjerovali ili ne vjerovali…

Upitao bi svakog nadobudnog 21 stoljećara da li je u ovom stoljeću koje je tek počelo manje ratova, bolesti, nepravde, gladi? Jesu li ljudi sretniji, zadovoljniji, ispunjeni mirom? Ima li manje gladne djece, obitelji? Ima li više pravde i pravednosti? Jesu li oni koji ne vjeruju sretniji od onih koji vjeruju? Ljudi manje kradu, lažu, muljaju? Zašto ovo pitam? Jednostavno da pokažem kako je argument vremena glup i besmislen. Jer on i nije argument nego glupa floskula ispraznog uma. Bježanje od pravog pitanja: što je ispravno i dobro?

Bilo mi neki dan najprije otužno, a onda smješno kada sam pročitao kako neki lik iznosi svoja očekivanja glede crkvi. On kao očekivao da će biti pretvorene u muzeje i kafiće, ta mi živimo u 21 stoljeću. Kad se to samo po sebi razumije. Samo za podsjetnik da su to očekivali i u 19 i 20 stoljeću. Kao da očekuju Godota. Kao biti ćemo pravo 21 stoljeće kada ćemo moći zabiti ruke u džepove do lakta i šetati po crkvi kao muzeju ili zavaliti se na stolicu, staviti noge na oltar i piti lošu kavu ili zašećerenu vodicu punu aditiva koju nam prodaju pod sok.

Reče neki mudar čovjek: kada se čovjek odrekne Boga spopadnu ga bogovi, a kada se odrekne vjerskih obreda spopada ga magija ili što bi rekli moji zagorci – coprije. U kakve sve gluposti čovjek 21 stoljeća vjeruje a sebi stvara iluziju da živi u nekom posebnom prosvjetljenom  vremenu. Da je istina i dobro u oslobađanju i nijekanju bilo koje vrijednosti vremenima prije. Kaj god!

„O teoriji progresa se može raspravljati, ali prije toga ju netko mora dokazati. Potrebno je pokazati da su određene faze društvenog razvoja superiornije nad prošlim fazama razvoja. U mnogim je slučajevima to moguće učiniti, u nekim drugim slučajevima je zasigurno moguće dokazati suprotno“, poručuje nam umni Chesterton. Dakle na početku 21 stoljeća govoriti o njegovoj nadmoći nad ostalim  stoljećima uistinu  je glupo. Vrijeme je samo pomicanje kazaljke na satu ili curenje pijeska iz pješćanika ali nikako mjerilo ispravnosti, istine i dobra. U svakom tom otkucaju čovjek korača naprijed noseći breme prošlosti sa svim vrijednostima i teretima. Jer kao što kaže Fulton Sheen, sve ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Otkloniti jednu od tih sastavnica znači odreći se sadašnjost. Govoriti o napretku civilizacije koja umire i ubija samu sebe jest bespotrebno laprdanje. Složio bi se s Robinom Harisom da živimo u vremenu gluposti, plitkosti i hihotajuće ispraznosti.

                                               Lovro Zaplatić

Nepodnošljiva lakoća uvreda

Kao čovjek mogu razumjeti i one s lijeva, one s desna, one za i one protiv famozne Istambulske konvencije, ali ne mogu razumjeti verbalnu nasilnost aktera ove trakavice koja prijeti da se pretvori i u nešto gore. Jasno mi je da u Saboru postoji dovoljno ruku i s lijeva i s desna, s pozicije i opozicije da se ona usvoji. Neki vrag me neda mira, počinjem sumnjati da se ipak nešto „iza brega valja“ i da zapravo tu nešto „opako smrdi“, da se iza ženskih prava ili rodnih kako god hoćete ili borbe protiv nasilja nad ženama nešto drugo skriva što se silnom galamom  želi sakriti. Da se razumijemo nisam pobornik nekih teorija zavjere.

Više od tih „rodnih akrobacija“ zanimaju me neki drugi aspekti Konvencije koji nekako izmiču pogledu javnosti ili tek stidljivo proviruju iz zakutaka. Manipulacije. Ili pravljenje ludim. Osobno me ne smeta kada me tamo neki zapjenjeni aktivist iz neke nevladine udruge koja se financira novcem vlade ili pak neko novinarsko spadalo nazove primitivcem, neandertalcem ili nekim sličnim po njemu uvredljivim  naslovom. Za mene je to čast. Postajem zabrinut kada određena osoba koja slovi kao stručnjakinja ustavnog prava govori da nečega nema što jasno piše u Konvenciji. Tada sam se sjetio starog profesora koji nam je govorio da čovjek Boga može umom spoznati, i da to nije problem. On nastaje u trenutku kada čovjek tu spoznaju treba prihvatiti. Ateizam je taj trenutak nesposobnost ili nespremnost prihvaćanja očito spoznate činjenice. Ili još točnije; odbacivanja spoznate istine.

Najdojmljiviji su mi oni koji komuniciraju s mrtvima pa znaju što bi kardinal Kuharić, pokojni već 17 godina rekao. Ili oni poput novinara Pofuka u Večernjaku koji zna što bi Isus poručio nama katolicima danas. On je valjda osobno sjeo kraj Isusa i onako prijateljski mu sugerirao što da poruči nama danas; jel važno ono u srcu ili među nogama. Da se malo poigram njemu bi najvjerojatnije poručio da je najvažnije ipak ono u glavi ( gornjoj). Njemu valjda Isus šapće čime se treba nabacivati na nas. On je njegov novi prorok.

Najbolji su mi papisti svih fela. Oduševljeni sljedbenici pape Franje. Za razliku od nas katolika, osobito Hrvata antipapista. Oni gutaju svaku papinu riječ, upijaju je s oduševljenjem, ugrađuju u svoj život. Za razliku od katolika koji su neposlušni svome poglavaru.

Ta gomila netrpeljivosti, uvreda spram onih koji propitkuju, dovode u sumnju neke stvari. Ako je sve tako bistro i jasno zašto je Vijeće EU izradilo tajni dokument o Istambulskoj konvenciji? Osim ako nešto mutiš. A onda ga deklasificiralo, dakle učinilo javnim? Ako si uvjeren da je nešto ispravno onda barataš činjenicama, argumentima a ne vrijeđanjem, omalovažavanjem, nasiljem u ime nenasilja, podmetanjem…. Nastojati oduzeti drugom i drugačije mislećem svako ljudsko dostojanstvo ne čini mi se najboljim  načinom  borbe za ljudska prava. Ponekad mi se inkvizicija čini „dječjom igrom“ prema onome što se danas događa onima koji idu protiv novih tvoritelja javnog mišljenja i djelovanja.. Kad pročitam neke tekstove u novinama ili portalima i komentare ispod ., onako me ljudski baš sram što pripadam ovoj vrsti živih bića na zemlji.

Lovro Zaolatić Pit

U čemu je kvaka?

Pričam ti priču ili u čemu je kvaka uvijek mi pada to na pamet kada čitam ili slušam o toj famoznoj Istambulskoj konvenciji koja će ratifikacijom promijeniti svijet, mentalitet i ponašanje. Stanovnici ovog Vrlog zapadnog svijeta sadit će eko voće, povrće, svi će hodati okolo zagrljeni. Svijetom će vladati sloga, bratstvo, jednakost, danas ću biti muškarac, a sutra poželim biti ženskog roda i to javno obznanim. Sve EU zemlje koje su je ratificirale riješile su problem nasilja prema ženama, slabijima, u njima vlada sreća, cvate cvijeće mirisavo i usred najveće zime.

Eto mi imamo problema s tom nesretnom ratifikacijom. Ma sve bi i kod nas bilo u redu da nema tih srednjovjekaša, mračnjaka, osobito te Katoličke Crkve. Ona je ta koja prijeći napredak, ugrožava bratstvo i sestrinstvo, ljepotu i radost življenja. Jednom riječju zagorčava nam život. Toliko težimo razumu, slobodi i nikako dostići jer Ona je tu da nam sve pokvari, koči…

Velika je sličnost čovjeka i papige. Ona i čovjek vole ponavljati fraze koje čuju i nauče. Fraza „mračni srednji vijek“ izmišljotina je prosvjetitelja kako bi sebe označili kao kontrapumkt vremenu „prije“. Da biste bili prihvaćeni kao oni koji ćete nekoga ili nešto prosvjetliti morate ono prije proglasiti mrakom. Nije bitno da li vaši argumenti „drže vodu“. Važno je sebe proglasiti prihvatljivim. Bez obzira što tvrdnja o „mračnom srednjem vijeku“ ne „drži vodu“ ni u znanstvenom ni u kulturološkom smislu ona je postala tako draga batina u rukama modernih prosvjetitelja za lupetanje po onima koji ne misle kao oni. Nema većeg dogmatizma od prosvjetiteljstva , osobito modernog. Jer sumnjati, propitkivati misao i namjere modernih prosvjetitelja nadilazi svako bogohuljenje u religiji. Njihove namjere, misli ne podliježu kategoriji sumnje, propitkovanja one su – dogme.  Još je veliki Chesterton rekao: „Ateizam je uistinu najsmionija od svih dogmi... jer ateizam je tvrdnja univerzalnog negiranja.“ Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni.

I onda: u čemu je „kvaka“ oko te famozne Konvencije? Po čemu ta Konvencija  jače i bolje štiti žene od  dobrog nacionalnog zakonodavstva? Odgoja i obrazovanja? Tko mi garantira da će biti, ako i Sabor usvoji Konvenciju  manje pretučenih ili ubijenih žena, da će biti manje bilo kojeg oblika nasilja nad ženama ili muškarcima ili bilo kime?

Kad pojedinci ili skupine stvore oko nečega veliku halabuku postajem sumnjičav i oprezan, osobito kada na vrlo brutalan i prizeman način pokušavaju odstraniti sve one koji propitkuju nešto. Ili imaju suprotno mišljenje o nečemu. Kao da ih uhvati onaj boljševićki revolucionaran zanos u kojem nema puno razuma i logike, a bome, ni istine. Sve se svodi na rušenje, uništenje onoga nasuprot. Nekad je to bio klasni neprijatelj. Sad se to onako modernije kaže: svjetonazorski neprijatelj. A kao nositelj tog svjetonazorskog „srednjeg vijeka“ detektirana je Katolička Crkva.

Povijest je pokazala da smisao i krajnji cilj revolucije nije bila promjena u onom kvalitativnom elementu što je Orwel odlično opisao u Životinjskoj farmi. Osim toga uvijek mora postojati i neprijatelj jer on je „hrana“ revolucije. Što je smisao antifašista? Proizvoditi fašiste. Što je smisao prosvjetitelja? Proizvoditi i pronalaziti mračnjake. I tako dalje…

Dakle, ono s jedne strane imate sve najbolje, najprogresivnije, najumnije, ispunjeno ljubavlju i brigom, vođeno razumom, oslobođeno natrahu mraka, nazadnjaštva. Jedno pravo „otmjeno društvo“. S druge strane je sve ono najgore i najmračnije, najzaostalije. Ono svima takvim poput Frljića treba nabiti svinjsku glavu i na kraju uz himnu slobodi postrijeljati.

Osobno bih volio da je Istambulska konvencija ostavila mogućnost  rasprave na nacionalnoj razini, mogućnost propitkivanja nekih točaka koje skrivene čuče u samoj Konvenciji. Stoga bez imalo straha ili zadrške mogu postaviti dvojbu, volio bih da mi bez etiketa ili povišenog tona netko ponudi odgovor koji bi me razuvjerio.

Najspornije oko svega toga jest – način prezentacije i dogma oko nje. Ono, nema se tu što tu raspravljati ili si za ili si nasilnik, zaostali tip. Svako propitkivanje etiketirano je kao neprijateljski čin. Zatucani katolićki taliban.

Način na koji se ona predstavlja i način na koji se zahtjeva da se ona usvoji smrdi upravo po onome po čemu nebi smjela – nasilju.

Lovro Zaplatić Pit

RAZGALJENI PLJESKAŠI

Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju drugoga, ponižavanju drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha i uma. Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali da se njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i dehumanizira? Bili onda pljeskali? Oduševljene postove na društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek bio vjernik ili nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko nebi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao bi se duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve različitosti mislim da bi taj osjećaj za granicu trebali njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do kraja. Postoji nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek imati na pameti da je moja sloboda ograničena drugim i poštovanjem prema drugome.

Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri drugoga pred istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti. Izvrgnuti poruzi svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na koncu pretvara u blasfemiju. Za koju lijepo kaže Chesterton: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti, i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se izgovori, a to je istina.“

Sloboda, osobito umjetnička postala je mantra.  Čitam: Mantra je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost trasnformacije, od svijesti pa sve do grube materije. Postoje opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na ostale načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su veliki ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od raznih elemenata poput vatre, vode, zraka…  ponavljanje mantri naziva se japanje.... Hrvatski mediji, političari i ini tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri poznavatelji Veda i vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako kaže Chesterton: „Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.“

Koliko ste često u  uobičajenim  svakodnevnim  razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Ili: „To je srednji vijek.“ Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično. Vrijeme nije argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili loše.

Preneseno na danas skloni smo, a kod nekih to je već na granici histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare, četnike, uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš ograničeni svijet, bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani. Oni nisu ljudi, njima ćemo na glavu umjesto U ili četiri S ili petokrake  staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti dehominizirati i dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi sveto. Zlo, dobro, istina ili laž ne nose predznake lijevo ili desno. Ima ih i lijevo i desno i kod vjerujućih i nevjerujućih.

Nisam zabrinut onima koji takve predstave postavljaju ili izvode, više me zabrinjavaju ovi „ragaljeni pljeskaši“ i oduševljeni twiteraši. 

DRUGOVI, KULTURA JE VAŽNA

U svojim zatvorskim bilješkama talijanski komunist Gramsci zapisao je: Budale, kultura je važna! Malo oštro! Drug Gramsci bio je obrazovan čovjek i znao je da sa kompanjonima mora oštro. Na prvu! Bio je ogroman preokret, Od sada umjesto šakama drugovi će se morati boriti i glavom za novi društveni poredak. Došao je kraju jedan mit – mit o radničkoj klasi. S ulica ideolozi novoga poretka sele se u salone. Pardon – unutar sistema. Ili još bolje u sistem. 
Boljševizam koji je sebe proglasio Mesijom – spasiteljem svih obespravljenih mijenja boju, sistem nastupa, Sve osim palača koje je drpio graditeljima i vlasnicima. Ma živo se njima fućkalo za radničku klasu. Baršun i svila na krevetima carskim i bogataškim bili su njihova religija a sve ostalo bilo je prodavanje magle zaodjenuto dubokoumnim mudrovanjem nesvršenih studenata i trećerazrednim filozofima kojima su djela štampana na vagone o državnom trošku. Uostalom država je bio sistem koji je služio njima. Gramsci a prije njega i Lukacs uočili su krah te laži. Uostalom svaka laž, ma kako bila u početku primamljiva istroši se. Bila pročitana. Ili još preciznije uništi one kojima je namijenjena. Cilj je ostao isti od Edena – mijenjala se samo filozofija obrade i obrađivani. Radi se jednostavno o tome da se svaki materijal troši. 
Proleteri, proleterska revolucija stvari su prošlosti – u novom vremenu nova roba, stare ideje – nova ambalaža, a cilj isti. Novoboljševici fina su gospoda – istina ponekad ipak ispod skuta proviri «stari vrag». Ma koliko se trudili nemoš' sakriti što jesi! Primitivni nasilnici koji ne trpe uljuđenost Zauzeše oni medije, kulturu, osnovaše neke civilne udruge kao paralelnu vlast koja nije nikome odgovorna ni od koga izabrana – ta oni ionako na sve dođoše po liniji. Moš' mislit intelektualce tipa Zupa, Šnajder, novinare Lovrićka, Dežulović, Pavičić, Tomić, Latin, Modrićka…pa zamisli Puhovskog kao onoga koji štiti ljudska prava. 
Pa kada mi onaj Lučić – predsjednik novinarske udruge bez ijednog relevantnog novinarskog članka (moram priznati da dosta čitam novine, ali ne vidjeh nijednog njegova članka) izjavi kako su mediji četvrta vlast onda mi je jasno da je izvrsno shvatio Gramscia i Marcusea. U svakoj ludosti ima sistema. Glavna im je fora zamjena teza. Tako splitski birtijaš Jurica Pavičić traži da Crkva prije nego dobije svoju zgradu dokaže i pokaže svoj kulturni program. Kome? Naravno njemu. Samo nije rekao u kojoj se birtiji nalazi. 
Nađe se i nekakav specijalist za žensko donje rublje koji bi raspravljao u crkvenoj arhitekturi i crkvenim financijama i blagoslovu obitelji. 

x

KAIROS

Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ Došašće ( čemu se stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi. Vjernik, kršćanin učinit će to na svoj način, čovjek koji nije vjernik može to učiniti na neki drugi način. Bitno je da sam ga posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su one nadvladive, kažu da je problem što je čovjek neprestance „izvan sebe“, a upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo „k sebi“.

Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće nadilazi usko religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele koje susrećemo svaki dan.

Svaki od nas je ponajprije čovjek sa svojom poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima, promašajima, posrtajima, padovima i ustajanjima, usponima i padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju sliku svijeta, svoje snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što želimo, čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: „ Svi mi živimo u blatu, samo što neki od nas gledaju u zvijezde“.

Došašće je kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu zašto mu pramen kose pada na čelo, on dogovara: „Nek ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu“. A na pitanje zašto je ćelav straga odgovara: „ Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit me neće“.

U svim gradovima koji nešto „drže do sebe“ organiziraju se razni adventski sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje sve i sva i kupuje sve i sva. Tako se zapravo došašće pretvara u sajmeni događaj u kojem je važan potrošač i na kraju će se zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam pretvara čovjeka u trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema zvijezdama prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se susrećemo s najgrubljim oblikom materijalizma.

Pokušajmo si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj prostoriji, dok je vani mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo je veći nego svjetlo u prostoriji. Prilazim prozoru i otvaram ga. Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u prostoriju. I onda zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati svjetlo u mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamo oko moje sobe. Sada si zamislim drugu situaciju da je vani svjetlo a u mojoj sobi tama. Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu sada bi tama u prostoriji trebala progutati svjetlo. A događa se obratno. Svjetlo opet proguta tamu.

Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće je vrijeme da  upravo tako gledamo na svijet i život. Realistično Ujedno ovi primjeri bude optimizam koji počiva na realnosti da tama nikada ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od dobra. I to je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je unose u svakodnevicu.

I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.