Božja tvrdoglavost

Vele ljudi da je Biblija knjiga povijesti spasenja, Božjih zahvata u ljudsku povijest. Ja bih radije rekao da je to povijest Božje tvrdoglavosti. Ma koliko mu ljudi postavili prepreka, on ide svojim putem koji si je zacrtao. Ljudi ponekad umisle da su pametniji od njega, nastoje ga usmjeriti na "pravi put", ali on se neda smesti. Što naumi to i ostvari
I oni koji su u njegovoj službi ponekad misle da Ga treba treba usmjeriti, upregnuti u njihove planove. A On? Ne mari previše za sve to. Pronalazi neke svoje pute, neke svoje vijuge.
Koliko se ljudi u Izraelu nadalo da će baš iz njihove loze doći Mesija, sagradili mu veličanstveni hram, ustrojili veliku organizaciju. A On se uselio u skromnu kućicu u Nazaretu, rodio se u skloništu pastira u okolici Betlehema, odabrao tamo neke čudne ljude za svoje najbliže suradnike i one koji će nastaviti Njegovo djelo. Sve je ljudski govoreći mirisalo na ništa, propast, propali plan, jer da je slušao ljude sve bi to bilo drugačije, veličanstveno, imalo bi potporu elita u političkom i vjerskom životu. Ali Bog je tako tvrdoglav i ne sluša savjete i mišljenja uglednika, umnih glava. On tjera po svome.
Čudno su i sablažnjivo u očima uglednika izgledali Isus i njegova družina. Uglednici su se sablažnjavali, pronalazili bogohuljenje u svemu tome. Pokušali su stati na kraj svemu tome, maknuti sve to iz svoje sredine ignoriranjem, optužbama i na koncu osudom. Ali Bog kakav već jest sve je to preokrenuo. Uskrisio je Isusa, djelo svoga Sina stavio u ruke učenika. I tako kroz povijest - do kraja.
Sve ovo pada mi na pamet dok razmišljam o maloj neokatekumenskoj zajednici koju je Bog posijao u župi Duga Resa (tada još jednoj župi). Koliko protivština, koliko kušnji, zajednica bez uglednika ali ispunjena čežnjom, vjerom da je Božje djelo i da je nekakve ljudske protivštine ne mogu uništiti i da će trajati onoliko koliko to Bog želi.
U toj maloj zajednici, tek kapi među tisućama kršćana Bog je rodio svećenička zvanja. Fabijan Štedul prvi je kročio na oltar dajući se na raspolaganje Bogu i ljudima. Ono što su se svi trudili i trude se zatrti Bog oživljuje. Sretan sam što sam bio dio tog Božjeg projekta, Božje trvrdoglavosti.
Sretno Fabijane, neka te i dalje prati onaj koji te izabrao iz mnoštva, vodio te kroz zajednicu, i znaj uvijek možeš računati na zajednicu.

Drekovalj

Onthophagus taurus - balegar, kod nas u Zagorju znan kao drekovalj. Posebnu pažnju mora posvetiti onome od čega živi - govnu (balegi). Snagu dobiva upravo od govna, ako ga ponestane drekovalj ugiba. Njemu treba obilje govana i glavni životni cilj mu je pronaći što veću hrpu govana. Smisao i vilj mu u životu govno. Oni ne vide ljepotu prirode, ljepotu životinje, ništa - njih zanima govno i ono im je najljepše, najdraže. Rovati po njemu, valjati se u njemu.Za njih je ljepota u govnu, što veće govno to ljepše i bolje.
Nema savršenih ljudi, nema savršenog društva. Ima samo boljih ili lošijih. Tom problrmu možemo pristupiti na dva ili više načina s jednim ciljem - otkriti istinu i na temelju nje pokušati ispraviti sve ono što nije dobro.
Da  je u našem društvu ili državi sve bajno - nije istina. Da su sve govna do govna - nije istina. Ili da je istina samo na našoj strani a na drugoj samo govna - ni to nije istina.

Kanabis - naš spasitelj

Svi se ono kao čudom čude kako svi oko nas idu naprijed a mi stalno natrag. Pametni vele da je politika umijeće mogućega, a kod nas je obratno. Što gluplje pričaš ili pišeš to ti raste rejting ( ah ta tako rado upotrebljavana riječ). Eto šef najjače oporbene stranke ima novo rješenje za prosperitet Hrvatske. Mirovinski, zdravstveni i ini fondovi biti će puni, polja obrađena i zasijana, svi će biti zaposleni, turizam će dobiti novi zamah. Rješenje, naše spasenje je u kanabisu. Neće se seljaci više gnjaviti sa pšenicom, uljanom repicom, kukuruzom i ostalim poljotričarijama. Svi će se baciti na kanabis. A može se uzgajati i na balkonima i eto ti nove zarade za gradske ljude.
I neće biti nezadovoljnih, svi će biti u egstazi. Sretni i blaženi. Rješit ćemo i problem čekanja u bolnicama. Dok čekaš na red za neki pregled mjesecima pušiš kanabis ili uzmeš kap dvije ulja i lakše je. Samo zatucani i desničari mogu biti protiv ovakvog napretka Hrvatske i svih njezinih građanki i građana.
Kad si napušen svijet vidiš u ružičastim bojama. Sve je ljepše. Pa i naši političari. Stvarno simpatični ljudi.
Najvjerojatnije bi nestalo i svekolikog nasilja u školi, obitelji, na ulici. Sretni se ljudi ne ubijaju, niti su nasilni, oni šite ljubav, brtstvo, transrodnost. To se zove utopija. Zemlja sreće.
Zamisli turisti hrle, ne samo ljeti nego i cijele godine, ostavljaju eure, dolare, funte, franke i svekolike valute. Tolike turiste treba nahraniti, napojiti, smjestiti. Uz tolike prihode rasle bi i plaće, mirovine, razni dodatci i tako to.
Gdje bi nam bila granica? Obistinilo bi se Prredsjedničino obećanje da ćemo prešišati Švicarsku, Švedsku. Ma koji Katar i ostale trice i kučine.
Zato zdušno podržavam inicijativu druga Benardića da Sabor sve to zakonski sredi čim prije i da krenemo u novu kanabis eru. Vrijeme prosperiteta ove zemlje i njezinih građanki i građana.

KAD NEMAŠ IDEJA...

Kad nemaš ideja, planova i programa postoji nešto što uvijek pali: opališ po Katoličkoj crkvi i eto te na naslovnicama tiskanih medija u udarnim terminima hrvatske dalekovidnice. Prostor, vrijeme i pažnja zagarantirani. Od beznačajnog faktora postaneš netko i nešto, postaješ borac za ljudska prava, slobodu – jednom riječju liberal. Kako gordo to zvuči; progresivan i liberalan. Da bi se to uistinu bilo važno je najprije osloboditi se boljševičkog načina razmišljanja. I naravno, biti barem malčice ozbiljniji.

Sve se naravno može propitkivati. I poželjno je. Osim ljevičarskih ideja i dogmi. Tako je neupitno da se mogu propitkivati i famozni Vatikanski ugovori. Oni nisu „neka sveta krava“ ili dogma. Pa i u samom Uvodu naznačena je takva mogućnost ako netko smtra da treba ili ako se okolnosti od potpisivanja promjene. Dakle nije sporno da o tome treba raspraviti, propitkivati tim više što i neki ljudi u Crkvi nisu zadovoljni svime i misle da bi neke stvari trebalo postaviti drugačije. Pitanje je, zapravo motiva, cilja i tajminga u kojem se to pitanje poteglo.

Naš je prvi problem, a iz toga proizlaze i mnogi drugi problemi u društvu i državi što mi i nemamo neke političke stranke u modernom  smislu riječi. Velike stranke uglavnom su ustrojene po principu Komunističke partije s vođom i komitetom, ostale su uglavnom interesne i ideološke skupine s programima prepunim  floskula o pravima, slobodama ili državotvorstvu. Ništa konkretno.

Naš drugi problem jest što nije provedena lustracija. Stoga su sve stare strukture u prosvjeti, kulturi i politici, ekonomiji, cjelokupnom društvu ostale netaknute. Okrenule „kapute“, zamijenile partijske (stranačke) knjižice, ispred zamijenili Jugoslaviju Hrvatskom, umjesto „Druže Tito….“ Počeli pjevati „Vilo Velebita…“, pohrlili privremeno u prve klupe crkava. Nitko ni za što nije odgovarao što se događalo od 1945 – 1990. godine. Kao da su sve te godine svi sadili prekrasno cvijeće, cvjetali sloboda i prosperitet. Pedeset godina komunističkog vremena ostavilo je duboke tragove.

Treći je naš problem sekularistička i ateistička agresivnost određenih liberalnih i civilnih udruga i pokreta spram religije, osobito Katoličke crkve kao dominantne religiozne organizacije. Svatko može misliti što hoće i zalagati se za svoje mišljenje, ali čini mi se da ta agresivnost prijeti demokraciji, pravima i slobodama više od svega jer u sebi nosi duh totalitarizma.

Brend

Priznajem da me ništa ne može iznenaditi u ovoj našoj Lijepoj. Tako slušam neki dan kako naša javna TV daje prostor i važnost minornim osobama poput Miletića ili Mrak Taritaš koji  mrtvi hladni u nedostatku ideja, mozga ili nečeg sličnog izjavljuju kako je „mržnja hrvatski brend“.

U jednom Pogledu pisao sam o revoluciji koja teče i ima više razina. I kod nas u Hrvatskoj. Na tom tragu je i gornja izjava ovo dvoje revolucionara. Stoga revolucionarima i nije stalo da se raščiste sve stvari iz prošlosti.

Njihova je metoda vječito držati narod u nekom osjećaju krivnje, moralno razoružati ljude, paralizirati ih. Stalno tražiti isprike. Usudio bih se to nazvati moralnim iznuđivanjem ljudi. Kriv si što si Hrvat, kriv si što si katolik, kriv si što si heteroseksualac, kriv si što misliš svojom glavom, kriv si….

Mađar Gyergy Lukacs u svojoj knjizi Povijest i klasna svijest napisao je:“Revolucionarno razaranje društva smatrao sam jedinim rješenjem“. Cilj mu je prvenstveno razoriti obitelj kao temelj društva i kršćanstva. Oni koji se bore za očuvanje vrijednosti nazivani su mrziteljima. Drugi poznati tip koji utječe i danas na ponašanje jest Antonio Gramsci, talijanski komunist, filozof i marksist koji zastupa ideju  da treba izmjeniti kulturu. Poznata je njegova sintagma „dugotrajan marš na institucije“, ili dekonstrukcija društva iznutra.

Mržnja nije hrvatski brend, ali mržnja prema svemu hrvatskom i katoličkom jest brend ljevičara. Sve što se ne uklapa u njihove dogme je zaostalo, ne vrijedi, oni su jedina vrijednost i mjerilo svih stvari. Što šuplji to glasniji. Lupa iz praznog lonca, glasnija je nego iz punoga.

Zanimljivo je samo kako olako prelazimo preko ovakovih nastupa.

Ludilo

Božić, još jedan u nizu – prošao je. Osim traga u našim novčanicima ili tekućim računima nadam se ostavio je i u našim umovima i srcima. Vraćamo se u kolotečinu svakidašnjice; neki s viškom sala i manjkom love, netko s istom kilažom ali i bogatijim sadržajem života. Zavisi na koji smo mu način prostupili.

Neki vele da je bilo ludilo kako bilo dobro. Ludom što luđe to bolje jer postaješ sve luđi, sve manje pri sebi a sve dalje od sebe.

Neki su se u tišini predbožićnog vremena – došašća pripremali za Božić, drugi ludo jurcajući po trgovačkim centrima. Neki obogaćujući sebe skupljali darove Božjeg milosrđa da duhovnim poklonima daruju druge. Neki pak kupujući darove žele kupiti ono što se kupiti ne može – ljubav.

Sve su to vremena ponude i potražnje. Svatko dobio ono što je i tražio. Netko više, netko manje.

A sada vele; počinje novo ludilo: karnevalsko. I tako ludilo do ludila. I onda se čudimo ludilu svijeta. A trebali bismo se čuditi svome ludilu u kojem pristajemo igrati određene igre koje drugi režiraju.Vele da riba najbolje grize u mutnoj vodi.
Čitam da je Američko društvo psihologa utvrdilo novu znanstvenu istinu da je biti muško psihološki poremećaj. O tempora, o mores! Ludilu nikada kraja. Ni nebo mu nije granica.

Usudio bih reći da je došašće vrijeme trostrukog hoda: prema Bogu, sebi i drugima. Svakim korakom prema bliže smo cilju. Stoga je svaki korak radost, ali i otkrivanje novoga. To je ljepota došašća. Avantura. Svaki je dan šansa da se udaljim i zađem dublje u svijet za koji mislim da ga poznajem, a onda začuđen otkrivam poput starog grčkog mudraca Sokrata - da zapravo ništa neznam.
U svakodnevici, rastrzan često banalnostima ili egzistencijalnom borbom zaboravim da postoji On. I ne samo da postoji, bez obzira koliko ga nijekali. Jer on ne zavisi od toga da li ga priznajem ili ne. On ne želi da samo vjerujem da postoji, ili da mu tu i tamo prinesem koju molitvicu. On želi da osjetim koliko me voli. Koliko sam mu važan. Možda ćeš se pitati; kada me voli zašto me onda kažnjava, zašto se moram patiti, zašto mi je ovako ili onako u životu? Neću ti odgovarati na ova tvoja pitanja. Kreni prema njemu, otkrit ćeš tajnu svoga života. Tajnu Boga. Ne budi nestrpljiv, koračaj lagano. On korača prema tebi i u susretu otkrit ćeš sve.
Hod prema sebi, u svoju srž. Najteži je. Mijenja ustaljeno mišljenje. Otkrit ćeš neizmjerno blago u sebi. Živimo u vrijeme banalnosti, vanjskih podražaja bježeći od vlastitog ja. Bojimo se susresti sami sa sobom.Zapravo nas i ne gledaju ovih dana kao ljude. Gledaju nas i doživljavaju kao konzumente i potrošaće. Tko nam je kriv? Svatko je sam kriv što je pristao biti potrošać, konzument a ne čovjek. Sjećam se kada sam kao mladi svećenik išao na blagoslov kuća u jednoj prigorskoj župi i ugledao dvije istovjetne kuće ( na prvi pogled), ali su se ipak razlikovale. Jedna je imala deset prozora a druga jedanaest. Poruka je bila da obaj s jedanaest prozora više vrijedi.
I treći hod je - hod prema drugome. Sjećam se da sam prije podosta godina došao u posjetu prijateljima u grad. Sve je bilo uobičajeno osim nesnosnog smrada koji se osjećao čak i izvan zgrade. Pitao sam prijatelje što bi to bilo. Rekli su mi da su sve pretražili da nije štakor, mačka uginula, ali ništa od svega toga. Pitao sam ih da li su vidjeli ( u ovoj priči neka to bude) Juru. Ustanovili smo da ga nisu vidjeli već danima. I na koncu se ispostavilo da je Jura umro u svom stanu i da se već raspada. Znakovito.
Vidjeti drugoga