KAD NEMAŠ IDEJA...

Kad nemaš ideja, planova i programa postoji nešto što uvijek pali: opališ po Katoličkoj crkvi i eto te na naslovnicama tiskanih medija u udarnim terminima hrvatske dalekovidnice. Prostor, vrijeme i pažnja zagarantirani. Od beznačajnog faktora postaneš netko i nešto, postaješ borac za ljudska prava, slobodu – jednom riječju liberal. Kako gordo to zvuči; progresivan i liberalan. Da bi se to uistinu bilo važno je najprije osloboditi se boljševičkog načina razmišljanja. I naravno, biti barem malčice ozbiljniji.

Sve se naravno može propitkivati. I poželjno je. Osim ljevičarskih ideja i dogmi. Tako je neupitno da se mogu propitkivati i famozni Vatikanski ugovori. Oni nisu „neka sveta krava“ ili dogma. Pa i u samom Uvodu naznačena je takva mogućnost ako netko smtra da treba ili ako se okolnosti od potpisivanja promjene. Dakle nije sporno da o tome treba raspraviti, propitkivati tim više što i neki ljudi u Crkvi nisu zadovoljni svime i misle da bi neke stvari trebalo postaviti drugačije. Pitanje je, zapravo motiva, cilja i tajminga u kojem se to pitanje poteglo.

Naš je prvi problem, a iz toga proizlaze i mnogi drugi problemi u društvu i državi što mi i nemamo neke političke stranke u modernom  smislu riječi. Velike stranke uglavnom su ustrojene po principu Komunističke partije s vođom i komitetom, ostale su uglavnom interesne i ideološke skupine s programima prepunim  floskula o pravima, slobodama ili državotvorstvu. Ništa konkretno.

Naš drugi problem jest što nije provedena lustracija. Stoga su sve stare strukture u prosvjeti, kulturi i politici, ekonomiji, cjelokupnom društvu ostale netaknute. Okrenule „kapute“, zamijenile partijske (stranačke) knjižice, ispred zamijenili Jugoslaviju Hrvatskom, umjesto „Druže Tito….“ Počeli pjevati „Vilo Velebita…“, pohrlili privremeno u prve klupe crkava. Nitko ni za što nije odgovarao što se događalo od 1945 – 1990. godine. Kao da su sve te godine svi sadili prekrasno cvijeće, cvjetali sloboda i prosperitet. Pedeset godina komunističkog vremena ostavilo je duboke tragove.

Treći je naš problem sekularistička i ateistička agresivnost određenih liberalnih i civilnih udruga i pokreta spram religije, osobito Katoličke crkve kao dominantne religiozne organizacije. Svatko može misliti što hoće i zalagati se za svoje mišljenje, ali čini mi se da ta agresivnost prijeti demokraciji, pravima i slobodama više od svega jer u sebi nosi duh totalitarizma.