U čemu je kvaka?

Pričam ti priču ili u čemu je kvaka uvijek mi pada to na pamet kada čitam ili slušam o toj famoznoj Istambulskoj konvenciji koja će ratifikacijom promijeniti svijet, mentalitet i ponašanje. Stanovnici ovog Vrlog zapadnog svijeta sadit će eko voće, povrće, svi će hodati okolo zagrljeni. Svijetom će vladati sloga, bratstvo, jednakost, danas ću biti muškarac, a sutra poželim biti ženskog roda i to javno obznanim. Sve EU zemlje koje su je ratificirale riješile su problem nasilja prema ženama, slabijima, u njima vlada sreća, cvate cvijeće mirisavo i usred najveće zime.

Eto mi imamo problema s tom nesretnom ratifikacijom. Ma sve bi i kod nas bilo u redu da nema tih srednjovjekaša, mračnjaka, osobito te Katoličke Crkve. Ona je ta koja prijeći napredak, ugrožava bratstvo i sestrinstvo, ljepotu i radost življenja. Jednom riječju zagorčava nam život. Toliko težimo razumu, slobodi i nikako dostići jer Ona je tu da nam sve pokvari, koči…

Velika je sličnost čovjeka i papige. Ona i čovjek vole ponavljati fraze koje čuju i nauče. Fraza „mračni srednji vijek“ izmišljotina je prosvjetitelja kako bi sebe označili kao kontrapumkt vremenu „prije“. Da biste bili prihvaćeni kao oni koji ćete nekoga ili nešto prosvjetliti morate ono prije proglasiti mrakom. Nije bitno da li vaši argumenti „drže vodu“. Važno je sebe proglasiti prihvatljivim. Bez obzira što tvrdnja o „mračnom srednjem vijeku“ ne „drži vodu“ ni u znanstvenom ni u kulturološkom smislu ona je postala tako draga batina u rukama modernih prosvjetitelja za lupetanje po onima koji ne misle kao oni. Nema većeg dogmatizma od prosvjetiteljstva , osobito modernog. Jer sumnjati, propitkivati misao i namjere modernih prosvjetitelja nadilazi svako bogohuljenje u religiji. Njihove namjere, misli ne podliježu kategoriji sumnje, propitkovanja one su – dogme.  Još je veliki Chesterton rekao: „Ateizam je uistinu najsmionija od svih dogmi... jer ateizam je tvrdnja univerzalnog negiranja.“ Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni.

I onda: u čemu je „kvaka“ oko te famozne Konvencije? Po čemu ta Konvencija  jače i bolje štiti žene od  dobrog nacionalnog zakonodavstva? Odgoja i obrazovanja? Tko mi garantira da će biti, ako i Sabor usvoji Konvenciju  manje pretučenih ili ubijenih žena, da će biti manje bilo kojeg oblika nasilja nad ženama ili muškarcima ili bilo kime?

Kad pojedinci ili skupine stvore oko nečega veliku halabuku postajem sumnjičav i oprezan, osobito kada na vrlo brutalan i prizeman način pokušavaju odstraniti sve one koji propitkuju nešto. Ili imaju suprotno mišljenje o nečemu. Kao da ih uhvati onaj boljševićki revolucionaran zanos u kojem nema puno razuma i logike, a bome, ni istine. Sve se svodi na rušenje, uništenje onoga nasuprot. Nekad je to bio klasni neprijatelj. Sad se to onako modernije kaže: svjetonazorski neprijatelj. A kao nositelj tog svjetonazorskog „srednjeg vijeka“ detektirana je Katolička Crkva.

Povijest je pokazala da smisao i krajnji cilj revolucije nije bila promjena u onom kvalitativnom elementu što je Orwel odlično opisao u Životinjskoj farmi. Osim toga uvijek mora postojati i neprijatelj jer on je „hrana“ revolucije. Što je smisao antifašista? Proizvoditi fašiste. Što je smisao prosvjetitelja? Proizvoditi i pronalaziti mračnjake. I tako dalje…

Dakle, ono s jedne strane imate sve najbolje, najprogresivnije, najumnije, ispunjeno ljubavlju i brigom, vođeno razumom, oslobođeno natrahu mraka, nazadnjaštva. Jedno pravo „otmjeno društvo“. S druge strane je sve ono najgore i najmračnije, najzaostalije. Ono svima takvim poput Frljića treba nabiti svinjsku glavu i na kraju uz himnu slobodi postrijeljati.

Osobno bih volio da je Istambulska konvencija ostavila mogućnost  rasprave na nacionalnoj razini, mogućnost propitkivanja nekih točaka koje skrivene čuče u samoj Konvenciji. Stoga bez imalo straha ili zadrške mogu postaviti dvojbu, volio bih da mi bez etiketa ili povišenog tona netko ponudi odgovor koji bi me razuvjerio.

Najspornije oko svega toga jest – način prezentacije i dogma oko nje. Ono, nema se tu što tu raspravljati ili si za ili si nasilnik, zaostali tip. Svako propitkivanje etiketirano je kao neprijateljski čin. Zatucani katolićki taliban.

Način na koji se ona predstavlja i način na koji se zahtjeva da se ona usvoji smrdi upravo po onome po čemu nebi smjela – nasilju.

Lovro Zaplatić Pit

RAZGALJENI PLJESKAŠI

Uživanje u ruganju drugome, ismijavanju drugoga, ponižavanju drugoga i drugačijeg spada uistinu u dno dna ljudskog duha i uma. Kako bi se ti isti do sladostrašća razgaljeni pljeskači osjećali da se njih ismijava, izruguje, ponižava, dehominizira i dehumanizira? Bili onda pljeskali? Oduševljene postove na društvenim mrežama stavljali? Svaki čovjek bio vjernik ili nevjernik ima nešto intimno i sveto, nešto što smatra da nitko nebi trebao dirati ili iz toga praviti blasfemične prikaze. Osjećao bi se duboko kao čovjek povrijeđen. Bez obzira na sve različitosti mislim da bi taj osjećaj za granicu trebali njegovati u sebi. Ma kako osjećali potrebu ići do kraja. Postoji nešto što se zove granica slobode izražavanja, nastupa. Kako se god činilo nekima da granice u slobodi nema. Valjalo bi uvijek imati na pameti da je moja sloboda ograničena drugim i poštovanjem prema drugome.

Ismijavati, rugati se, izvrtati satiri drugoga pred istomišljenicima i nije neka hrabrost, ni drskost. Hrabrost bi bila ruglu, satiri izvrgnuti one koji isto misle kao i ti. Izvrgnuti poruzi svoje mišljenje, svoje stavove. I sve se to na koncu pretvara u blasfemiju. Za koju lijepo kaže Chesterton: „Nova škola misli i umjetnosti nosi u sebi dah drskosti, i svuda izbija u blasfemije, kao da je potrebna ikakva hrabrost za izreći blasfemiju. Samo je jedna stvar koja zahtjeva stvarnu snagu da ju se izgovori, a to je istina.“

Sloboda, osobito umjetnička postala je mantra.  Čitam: Mantra je zvuk, slog ili grupa riječi koja ima sposobnost trasnformacije, od svijesti pa sve do grube materije. Postoje opisi kako su veliki mudraci mantrama palili vatre i na ostale načine mogli utjecati na materiju. Također postoje opisi kako su veliki ratnici mantrama prizivali razna oružja sačinjena od raznih elemenata poput vatre, vode, zraka…  ponavljanje mantri naziva se japanje.... Hrvatski mediji, političari i ini tvoritelji javnog mišljenja očito su dobri poznavatelji Veda i vjeruju u čudesnu moć mantri i japanja. A sve s ciljem kako kaže Chesterton: „Svaka od modernih fraza i ideala je smicalica samo kako bi se izbjegao problem pitanja što je dobro. Skloni smo govoriti o "slobodi"; to je, na način na koji se danas o njoj razgovara, smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "napretku"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro. Skloni smo govoriti o "obrazovanju"; to je smicalica kako bi se izbjegla rasprava o tome što je dobro.“

Koliko ste često u  uobičajenim  svakodnevnim  razgovorima čuli kako osoba, posebno osoba koja nema nikakvih drugih argumenata, pokušava dokazati ispravnost svog stava riječima poput: "Živimo u 21. stoljeću." Ili: „To je srednji vijek.“ Ponekad je zamoran taj govor o vremenu, napretku i slično. Vrijeme nije argument za ispravnost ili neispravnost, dobro ili loše.

Preneseno na danas skloni smo, a kod nekih to je već na granici histerije, tražiti ustaše, fašiste, udbaše, komunjare, četnike, uhljebe, lijeve i desne. Oni koji se ne uklapaju u naše kalupe, a svaki je kalup ograničavanje, dakle kada ne spada u naš ograničeni svijet, bivaju sotinizirani, javno osuđeni, ismijani. Oni nisu ljudi, njima ćemo na glavu umjesto U ili četiri S ili petokrake  staviti svinjsku glavu, u najmanju ruku. U potpunosti dehominizirati i dehumanizirati osobu i sve ono što je toj osobi sveto. Zlo, dobro, istina ili laž ne nose predznake lijevo ili desno. Ima ih i lijevo i desno i kod vjerujućih i nevjerujućih.

Nisam zabrinut onima koji takve predstave postavljaju ili izvode, više me zabrinjavaju ovi „ragaljeni pljeskaši“ i oduševljeni twiteraši. 

DRUGOVI, KULTURA JE VAŽNA

U svojim zatvorskim bilješkama talijanski komunist Gramsci zapisao je: Budale, kultura je važna! Malo oštro! Drug Gramsci bio je obrazovan čovjek i znao je da sa kompanjonima mora oštro. Na prvu! Bio je ogroman preokret, Od sada umjesto šakama drugovi će se morati boriti i glavom za novi društveni poredak. Došao je kraju jedan mit – mit o radničkoj klasi. S ulica ideolozi novoga poretka sele se u salone. Pardon – unutar sistema. Ili još bolje u sistem. 
Boljševizam koji je sebe proglasio Mesijom – spasiteljem svih obespravljenih mijenja boju, sistem nastupa, Sve osim palača koje je drpio graditeljima i vlasnicima. Ma živo se njima fućkalo za radničku klasu. Baršun i svila na krevetima carskim i bogataškim bili su njihova religija a sve ostalo bilo je prodavanje magle zaodjenuto dubokoumnim mudrovanjem nesvršenih studenata i trećerazrednim filozofima kojima su djela štampana na vagone o državnom trošku. Uostalom država je bio sistem koji je služio njima. Gramsci a prije njega i Lukacs uočili su krah te laži. Uostalom svaka laž, ma kako bila u početku primamljiva istroši se. Bila pročitana. Ili još preciznije uništi one kojima je namijenjena. Cilj je ostao isti od Edena – mijenjala se samo filozofija obrade i obrađivani. Radi se jednostavno o tome da se svaki materijal troši. 
Proleteri, proleterska revolucija stvari su prošlosti – u novom vremenu nova roba, stare ideje – nova ambalaža, a cilj isti. Novoboljševici fina su gospoda – istina ponekad ipak ispod skuta proviri «stari vrag». Ma koliko se trudili nemoš' sakriti što jesi! Primitivni nasilnici koji ne trpe uljuđenost Zauzeše oni medije, kulturu, osnovaše neke civilne udruge kao paralelnu vlast koja nije nikome odgovorna ni od koga izabrana – ta oni ionako na sve dođoše po liniji. Moš' mislit intelektualce tipa Zupa, Šnajder, novinare Lovrićka, Dežulović, Pavičić, Tomić, Latin, Modrićka…pa zamisli Puhovskog kao onoga koji štiti ljudska prava. 
Pa kada mi onaj Lučić – predsjednik novinarske udruge bez ijednog relevantnog novinarskog članka (moram priznati da dosta čitam novine, ali ne vidjeh nijednog njegova članka) izjavi kako su mediji četvrta vlast onda mi je jasno da je izvrsno shvatio Gramscia i Marcusea. U svakoj ludosti ima sistema. Glavna im je fora zamjena teza. Tako splitski birtijaš Jurica Pavičić traži da Crkva prije nego dobije svoju zgradu dokaže i pokaže svoj kulturni program. Kome? Naravno njemu. Samo nije rekao u kojoj se birtiji nalazi. 
Nađe se i nekakav specijalist za žensko donje rublje koji bi raspravljao u crkvenoj arhitekturi i crkvenim financijama i blagoslovu obitelji. 

x

KAIROS

Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ Došašće ( čemu se stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi. Vjernik, kršćanin učinit će to na svoj način, čovjek koji nije vjernik može to učiniti na neki drugi način. Bitno je da sam ga posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su one nadvladive, kažu da je problem što je čovjek neprestance „izvan sebe“, a upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo „k sebi“.

Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće nadilazi usko religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele koje susrećemo svaki dan.

Svaki od nas je ponajprije čovjek sa svojom poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima, promašajima, posrtajima, padovima i ustajanjima, usponima i padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju sliku svijeta, svoje snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što želimo, čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: „ Svi mi živimo u blatu, samo što neki od nas gledaju u zvijezde“.

Došašće je kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu zašto mu pramen kose pada na čelo, on dogovara: „Nek ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu“. A na pitanje zašto je ćelav straga odgovara: „ Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit me neće“.

U svim gradovima koji nešto „drže do sebe“ organiziraju se razni adventski sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje sve i sva i kupuje sve i sva. Tako se zapravo došašće pretvara u sajmeni događaj u kojem je važan potrošač i na kraju će se zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam pretvara čovjeka u trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema zvijezdama prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se susrećemo s najgrubljim oblikom materijalizma.

Pokušajmo si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj prostoriji, dok je vani mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo je veći nego svjetlo u prostoriji. Prilazim prozoru i otvaram ga. Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u prostoriju. I onda zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati svjetlo u mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamo oko moje sobe. Sada si zamislim drugu situaciju da je vani svjetlo a u mojoj sobi tama. Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu sada bi tama u prostoriji trebala progutati svjetlo. A događa se obratno. Svjetlo opet proguta tamu.

Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće je vrijeme da  upravo tako gledamo na svijet i život. Realistično Ujedno ovi primjeri bude optimizam koji počiva na realnosti da tama nikada ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od dobra. I to je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je unose u svakodnevicu.

I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.

BITI VJERNIK DANAS...

„Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8)

Ove riječi uputio je uskrsli Isus na dan svoga uzašašća apostolima dok je zadnji puta s njima blagovao. Ova Isusova rečenica sadrži Njegovo obećanje ali i smisao svega onoga što njegovi učenici moraju biti.

Živimo u vremenima koja su itekako protivna s onom temeljnom Kristovom porukom. U vremenu kada je itekako potrebno dati svjedočanstvo svoje vjere, svoje pripadnosti Isusu Kristu.

U našem društvu dosta se govori i piše o sekularnosti. Pri tome valja razlikovati državu od društva. Pri tome isto tako treba razlikovati pravnu stranu sekularnosti od ideološke. Odvojenost crkve od države znači da jedna institucija ne određuju djelovanje ove druge, no to nipošto ne znači da kršćanske vrijednosti ne smiju biti dio legislative ili društva.  Svi oni koji u ime odvajanja crkve od države nastoje ukloniti kršćanstvo i kršćanske vrijednosti iz legislative ili društva, u biti nameću jedan perfidni oblik totalitarizma u kojem se briše razlika između države i društva – društvo nestaje i ono se smatra državom.

Religijske zajednice odvojene su od države ali nisu odvojene od društva i njihovo je ustavno pravo djelovati u okviru zakona u društvu. Sve drugo je prodavanje magle.

Što znači biti kršćanin u današnje vrijeme? Znači li to biti siromašan, ponizan poput ovčice i ustrašen u iznošenju vlastitih stajališta? Znači li to biti potpuno anacionalan i apolitičan (jer Crkva je duhovna stvarnost, a ujedno i nadnacionalna institucija)? Treba li kršćanin neprestano primati udarce i mirno promatrati kako ga se gazi? To je najčešće mišljenje „sekularne" javnosti i njihovih „liberalnih" medija, koji najčešće nemaju puno veze s Crkvom, niti ju razumiju.

Najsmješnije mi je od svega kada nas kojekakvi tipovi uče kakvi bi morali biti kao kršćanin. Ili što je to Isus Krist naučavao. Najbolji su kada su kao „oduševljeni“ papom Franjom kojeg oni eto slijede a mi kršćani i katolici ne slijedimo i ne slušamo.

Ako Crkva već mora postojati onda bi morala biti siromašna (a ne financirati se iz proračuna države), isključena iz javnog života i bez prava glasa, a posebno ne bi smjela biti narodna, odnosno „ograničena".

Zanimljivo je čitati slušati kada nam oni koji su ateisti, agnostici i slični govore što bismo mi vjernici, kršćani i katolici trebali, smjeli govoriti i raditi. Čak i gdje. Svi bi nam određivali granice ponašanja, govora… Nevjerojatna lakoća kojom bi nas se htjelo stjerati u nekakve torove, a sve to pod nevjerojatnim zahtjevom o sekularnosti naše države.

Nažalost katolici znaju nasjesti na razne priče, pripovijesti, neistine, poluistine koje se iznose u Crkvi i kršćanima. Nažalost premalo je želje, truda da se upozna Crkva kroz povijest i danas. Otuda često proizlazi da nemamo hrabrosti javno priznati da pripadamo zakjednici koja se zove Crkva.

I ovih dana rasplamsala se u medijima rasprava da li je Hrvatska sekularna država. I kakav bi položaj u njemu trebala imati naša Crkva.

Ono što bismo svi trebali jest; tražiti da nas se poštuje kao ljude. Zar tražimo previše?

Žalosno je da i sami vjernici često preuzimaju takva stajališta i ne prepoznaju stvarno poslanje koje im je namijenjeno – životom hrabro propovjedati Isusa Krista. Takve najbolje upozorava sv. Pavao ovim riječima: „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na »počela svijeta«, a ne na Krista." (Kol 2, 8)

Vjernik se ne povodi po onoj narodnoj: ne bi se štel zameriti, ili iz obzira šutjeti o svojoj vjeri, svojoj Crkvi. I Petar se „pravio lud“ pred sluškinjom. Naravno nitko ne očekuje od vjernika da nosi natpis ili da bude bojovnik.

IZGUBLJENI DANI

"O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene."
      S.S. Kranjčević: Izgubljeni dani
Svima puna usta demografije; političarima ( onima koji se smatraju jako važni, ali i onima koji su manje važni), ekonomistima, stručnjacimna i "stručnjacima". Evo mi čak imamo imamo i Ministarstvo za tu problematiku, pa imamo i neko Vijeće za demografsku revitalizaciju ili bolje za relativizaciju. A što očekivati kad na čelu svega toga sjedi bivša upraviteljica staračkog doma.
Ak su kojekave novčane naknade, mislim porodiljne, ono najvažnije onda su nam dani stvarno izgubljeni.
Da sam roditelj uopće me nebi zanimalo to. Koliko bi mi netko dao love da imam djecu. To je sasvim sporedno To je zapravo mamac za budale. Normalan i odgovoran čovjek razmislit će; što poslije kad dijete odraste.
Umjesto svega toga na prvo je mjesto trebalo staviti ekonomsko održivi sustav koji će biti prosperitetan i privlačan da mladi ostanu ovdje - SADA. Ovako imamo još jednu grupaciju koja je na državnoj sisi. Umjesto da se lova ubrizgava u stvaranje uvjeta naša vlast i oporba idu obratnim putem: prelijevanja iz praznog u šuplje.

NEKA NOVA DEMOKRACIJA

Pred neko čitam kako su mladi , čini mi sdepeovci proveli neku anketu  također među mladima u Slavonskom Brodu. Anketa je bila na temu o sekularizmu. Nakon provedene ankete kao bili su šokirani, kao ono mladi tamo nemaju pojma  o tome.  Volio bih znati da li oni koji su anketu sačinili i proveli imaju pojma što je to sekularizam, da li imaju pojma o povijesnom razvitku ove ideje. Kladio bih se da nemaju pojma Čitajući i slušajući naše „sekulariste“ zapravo čitamo i slušamo ideologiju, ateističku ideologiju. Iza mantre o sekularizaciji krije se, barem kod nas borbeni ateizam. Tako da je pojam sekularizma istoznačan sa pojmom ateizam. Drugim riječima protuvjersko djelovanje što je u konačnici u suprotnosti s demokracijom i slobodom u društvu. Prema svemu sudeći oni koji su provodili ovu anketu imali su prije svega pred sobom ovaj vid sekularizma.

Nekima su puna usta sloboda, ljudskih prava, pravde i pravednosti, borbe za prava drugačijih dok bi u isto vrijeme drugima oduzeli njihova ljudska prava, slobode i pravo da budu drugačiji od njih, pravo govora, pravo javnosti. Dok se svi mogu šetkati ulicama i zastupati svoja mišljenja, stavove, zahtjeve, vjernik bi trebao po njima biti onaj kojem je to zabranjeno ili u najblažem slučaju moglo bi mu se progledati kroz prste ako „nešto bubne“. Umjesto društva pravde, jednakosti i slobode nudi se diktatura sekularizma. U društvu pravde, jednakosti, slobode ima mjesta, dapače poželjno je, za vjernika, nevjernika, agnostika, drugog i drugačijeg od mene. Ima mjesta za drugogoga koji nije moje nacionalnosti, anacionalnog, pismenog, nepismenog, jednom riječju svakoga. Ljudi nisu „povampirena klerikalna rulja“, „povampireni desničari“, „zaostali“ i slično. Svaki je čovjek samo čovjek. Situacija u kojoj se vjernike naziva maloumnicima, zaostalima, retrogradnima, homofobima uistinu ne miriše nimalo na demokraciju, prije bih to nazvao progonom, totalitarnošću. I vrlo opasnom pojavom u našem društvu i državi. Simpomatično je da iza ovakovih javnih nastupa i zahtjeva stoje oni koji sebi vole tepati kako su napredni, mirotvorci, borci za ljudska prava i slične tričarije koje služe kao dimna zavjese za osobna ili grupna iživljavanja nad onima koji su drugačiji. . I to je njihova neprikosnovena istina koju su oni sami sebi prišili. Ne priznati im to najveći je grijeh kontra sekularnosti. Nedaj Bože, da ja kao vjernik probam reći da sam znanstven. Napredan, humanist. To je hereza koja zaslužuje „modernu lomaču“.

Izbaciti jednu grupaciju ljudi iz javnog i društvenog života uistinu djeluje više nego suludo, a da bi se prikrila ta suludost tu grupaciju proglasiš suludom, opasnom po društvo, ljudska prava i slobode, reliktom prošlosti, fašistima, klerofašistima. Kao babaroge. I ne samo to; od vjernika se traži da žive dvostrukim životom; jedno u svoja „četiri zida“ , drugo u javnosti.