DAN POSLIJE

Pita me prijatelj što mislim o ovim izborima i budućnosti  Hrvatske nakon izbora. Kao prvo rekoh mu da  je ovo jednostavno bacanje novca, kao drugo da smo politički nepismeni narod i građani, treće, hvala dragom Bogu da je ovo maltretiranje od strane politikanata, političarćića i medija završilo, baremu dogledno vrijeme.

Što smo izborima promijenili? Ama baš ništa. Čak nismo ostvarili ni onu narodnu „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Niti smo potvrdili da se slažemo sa dosadašnjima,niti da želimo nešto drugo, drugačije, bez obzira bilo to lošije ili bolje. Jedina svijetla točka svega ovoga jest da smo s grbače skinuli, nadam se, neke koji  nikako da shvate da su prošlo vrijeme,da su zamjenjivi. Samo potrošna roba. Pa umjesto da odu dostojanstveno, dočekali „vritnjak“.

Kada pogledate jednu ili drugu vodeću opciju otkrijete konglomerat programčića,ambicija,apetita, sporazuma, prilagodbi  i tome pribrojite nove koji  će se pridružiti da se oformi  vlada dobit ćete impotentnu vladu koja se neće baviti državnim interesima nego  međusobnim odnosima, baviti će se sobom. U svakom trenutku bilo koja grupacija unutar koalicije može istupiti bez posljedica po toliko sanjani saborski  stolac. Ništa mu se neće dogoditi. I dalje će dolaziti ili ne dolaziti u sabornicu, ubirati plaćicu, trkeljati sa saborske govornice, busati se u lijevu ili desnu stranu  prsa. I krhka većina postaje manjina.  Ovakvom scenariju bliži je konglomerat oko HDZ-a, lijevi okupljen oko SDP-a činimi se koherentnijim, discipliniranijim, lojalnim.

Naslušali smo se statistika, pri tome se zaboravlja da je statistika samo točan zbroj netočnih podataka. Obećanja nije manjkalo,  samo je manjkalo tumačenje kako obećanja pretočiti  u stvarnost. Ako sam bolestan i odem liječniku nije mi  dovoljno samo obećanje da ćeme izliječiti, očekujem da mi rekne na koji način, kojim metodama to misli učiniti. Naslušali smo se bajki,na kraju se svodi sve to na onu „car je gol“ ili po narodu „u ništa“.  Da stanje nije bajno, znamo i bez političara, mudrijaša. Isto tako znamo da trebaju promjene. Kvaka je u tome: kako i što? Možda ima naznaka što mijenjati,ali problem je u metodi.

Umjesto krucijalnih pitanja bavili smo se svi trivijalnostima. U nekim drugim situacija možda bi važna  pitanja bila marihuana, vjeronauk u školama, vatikanski  ugovori, istospolni brakovi, posvajanja djece, konzervativac, desničar (razlikujemta dva pojma), ljevičar, progresivan. Niti će ovu državu spasiti iz bunara izbacimo li ili ostavimo li vjeronauk u školi, rakinemo li iline vatikanske ugovore, izjednačimoli ili ne istospolne zajednice s brakom ili ne i šuma tih svjetonazorskih ili bolje ideoloških  pitanja.  Ovoj državi ne treba ideologije nego programi ostavrenje programa izlaska iz krize. Upravo je to nedostajalo svima. Sve je vrvjelo crnokošuljašima, crvenokošuljašima,ustašama, partizanima, udbašima, homofobima, homofilima, tko više voli nek izvoli.

Platforma Most je izronio više manje na nezadovoljstvu građana u koji su ušli mnogi uspješni na lokalnoj razini, ali i mnogi koji ne bi prošli ni na izborima za mjesne odbore. Ma kako neki govorili da su oni treća opcija, oni to jednostavno nisu – po ničemu. Time ih ne mislim podcjeniti nego samo stvari smjestiti tamo gdje spadaju. Oni mogu biti sada poželjni, kao što je svojevremeno Budiša spašavao Račana sa svojim HSLS-om. U igri Budiša i HSLS nestali su sa političke scene. SDP i njegovi kompanjoni učinitće sve da pridobiju, a onda polako razmrve Most koji će ipak posvemu biti „dođoš“. Isti scenarij ima i HDZ. U jednoj i drugoj grupaciji nema mjesta za „remetilački fakktor“, a Most jest.

Stoga predviđam labavu vladu koja će na kraju pasti a onda nam slijede novi izbori u kojima veliku ulogu mogu odigrati mediji, usudio bih se napisati –povijesnu. Da ne dopuste da nas gnjave ideologijama, već da inzistiraju na problemima države.

Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban

Pokušavam  doumiti  zašto i na temelju kojih argumenata mene kao vjernika, kršćanina, katolika, i ne samo mene, neke i sve druge toga i takvog opredjeljenja, neki novinari, kolumnisti, takozvani napredni uporno proglašavaju maloumnim, zaostalim, nekritičkim. Naprosto ne stoji tvrdnja da su ljudi koji odbacuju bilo koji oblik vjerovanja kritički raspoloženi, propitkuju kritički stvarnost, a mi vjernici kao nismo. Što bi u konačnici značilo da su oni na višem stupnju evolucijskog razvitka, a ja i ostali vjernici jedva da smo zakoračili u tu zonu homo sapiensa. Uistinu nitko, makar sam propitkivao mnoge, nije mi mogao  argumentirano potvrditi ovu tezu o višem stupnju razvoja. Molio bih, pobogu da nas prestaju gnjaviti svojim kritičkim umom i višim stupnjem razvoja. Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban.

Osobno kao vjernik, a vjerujem i većina vjernika ni u primisli nema bilo koga vrijeđati samo zato jer vjeruje u nešto  drugo ili naprosto u ništa. No, ima vjernika koji to čine,netrpeljivi su prema drugima, drugačijima. I nista nova. Kao što ima ateista, ljevičara koji ne misle da je biti vjernik neka bolest koju treba istrijebiti. Oni jednostavno drže da svatko ima pravo na izbor, i da vjernik nije opasnost koju treba iz društva ukloniti, učinit od njih podvojene ličnosti; jednu u javnosti neutralnu, drugu u privatnosti doma – vjerničku.

Proglasiti vjernika iracionalnim tipom uvreda je za razum, ne samo za vjernika. Ideološka zadrtost ili neznanje. Zanimljivo s komunikacijskim razvitkom raste i neznanje. Izgleda taj razvoj omogućuje, ne stjecanje znanja, objektivnost, nego povećava mogućnost ideologizacije i manipulacije. Vjera nije isiključivanje racionalnosti, ona je u svojoj biti duboko promišljen stav utemeljen na razumu i činjenicama. Vjernik ne živi negdje u „oblacima“, izvan stvarnosti, činjenica, ni mimo njih. Vjernika možete sresti na cesti, mozda je čisti, odvozi smeće, radi s vama u tvornici, uredu, vašoj političkoj stranci, upravi nekog poduzeća, ministarstvu, u školi, fakultetu, nekoj znanstvenoj ustanovi. Primjećujete li da je debilan, manje uspješan samo zato jer je vjernik. Manje racionalan? Manje znanstven? Volio bih kada govorimo o vjeri i vjeirnicima da to činimo s malo više samopoštovanja. Jer naš govor o drugima najčešće je govor o nama.

Vjernik se često nađe u raskoraku ortodoksije (nauka) i ortoprakse (života), valja znati da je čovjek biće raskoraka između ideala i stvarnosti. Neminovno je to. Svaki je čovjek na putu prema.... Ako pak zelimo čovjeka svesti na neku mjerljivost onda vrijednost nije u tome koliki je raskorak nego koliko se trudi da ga smanji. Stoga je nužan dijalog unutar pojedinca, skupine i društva. Odbacivanje dijaloga dovodi neminovno do sukoba i na koncu odbacivanja, isključivanja, isključivosti. U konačnici ne dovodi do ničega dobroga.

Za mene kao vjernika uopće ne predstavlja problem da li je čovjek nastao iz zemlje, amebe, crva, majmuna ili nečeg petog, šestog ili sedmog. On je za mene uvijek Božje djelo, Božja slika i Božji stvor. Jesam li zbog toga malouman, iracionalan? Kao vjernik ne mogu biti protiv znanosti, jer bih bio protiv Boga, nisam protiv sloboda, jer bih i u tom slučaju bio protiv Boga, nisam protiv ljudskih prava, jer bih i u tom slučaju bio protiv Boga. Za znanost sam, za slobode sam, za prava sam. Uvijek sam za dobro i odgovornost.

Ipak na kraju nazirem u čemu je „caka“. Barem se nadam. „Caka“ je u tome da me se kao vjernika želi eliminirati ne snagom argumenata nego argumentom snage. Učiniti me nesigurnim kao vjernika, da se osjećam deformiranim u svakom pogledu, da me se obeshrabri kao vjernika da živim ( usprkos slabostima) svoju vjeru, javno je ispovijedam, zalažem za vrijednosti koje proizlaze iz vjere.

objavljeno na:Kaportal