O slobodi se piše, govori, uzdiže je se na pijedestal božanstva. Ona je neupitna. Svaki pokušaj propitkivanja u najmanju je ruku bogohuljenje. Tako nam barem žele utuviti u glavu. Kako i samoga pravog Boga ponekad ne razumijem i propitkujem ga nekami bude dozvoljeno da i ljudsko božanstvo mogu malo propitkivati.
Da li je sve to baš tako kako nam žele zasoliti ili bi moglo biti i drugčije?
Još kao djecu u školi učili su nas da je čovjek između ostaloga i društveno biće. Možda je tu dio "kvake" za zagonetku zvana sloboda. Ušavši u zajednicu čovjek živi u odnosu prema drugome. Drugi je i drugačiji. Kao što ja imam slobodu, dostojanstvo, svoje mišljenje, svoju povijest - i drugi ima to isto. Ja i drugi odričemo se jednog dijela slobode radi zajedništva. Isto kao i braku ilibilo kojem drugom obliku zajedništva. Mladić ili djevojka ulazeći u brak odriču se dijela dotadašnje slobode.
Mogu se i ne odrećisvoga dijela slobode ali onda svijesno ulazim u konfliktne situacije i moram biti svijestan posljedica i bitiih spreman prihvatiti, makako gadne one bile.
Moje mišljenje pripada meni. I mogu misliti o bilo čemu ili bilo kome svašta. Toje moje intimno stanje. No kada to što je u meni želim na vanjski način izreći na bilo koji način tada već dolazim u drugo stanje situacije. U tom trenutku izricanja misli moja je sloboda ograničena slobodom drugoga. Nailazim na vrlo sklizak teren.
Vjera ili nevjera najintimniji su dijelovi čovjeka, stoga i najosjetljiviji. Oni su središte čovjeka. O tome bi trebalo uvijek računati. Izlagati podsmjehu, izrugivati taj najintimniji dio čovjeka znači povrijediti ga u onom naj osjetljivijem dijelu. Ne reagira svatko na isti način. Netko zatomi u sebi povrijeđenost, drugi reagira burno.
Nema komentara:
Objavi komentar