Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ
Došašće ( čemu se stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na
trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi. Vjernik, kršćanin
učinit će to na svoj način, čovjek koji nije vjernik može to učiniti na neki
drugi način. Bitno je da sam ga posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su
one nadvladive, kažu da je problem što je čovjek neprestance „izvan sebe“, a
upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo „k sebi“.
Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće
nadilazi usko religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj
način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele koje susrećemo
svaki dan.
Svaki od nas je ponajprije čovjek sa svojom
poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima, promašajima, posrtajima,
padovima i ustajanjima, usponima i padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju
sliku svijeta, svoje snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što
želimo, čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: „ Svi mi živimo u blatu, samo
što neki od nas gledaju u zvijezde“.
Došašće je kairos – pravi trenutak da pokušam
pogled iz blata usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u
trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu zašto mu pramen
kose pada na čelo, on dogovara: „Nek ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu“.
A na pitanje zašto je ćelav straga odgovara: „ Ma koliko velika želja bila,
onaj koga preletim uhvatit me neće“.
U
svim gradovima koji nešto „drže do sebe“ organiziraju se razni adventski
sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje sve i sva i kupuje sve i
sva. Tako se zapravo došašće pretvara u sajmeni događaj u kojem je važan
potrošač i na kraju će se zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam
pretvara čovjeka u trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema
zvijezdama prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se susrećemo s
najgrubljim oblikom materijalizma.
Pokušajmo
si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj prostoriji, dok je vani
mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo je veći nego svjetlo u prostoriji.
Prilazim prozoru i otvaram ga. Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u
prostoriju. I onda zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati
svjetlo u mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamo oko moje
sobe. Sada si zamislim drugu situaciju da je vani svjetlo a u mojoj sobi tama.
Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu sada bi tama u prostoriji trebala
progutati svjetlo. A događa se obratno. Svjetlo opet proguta tamu.
Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće
je vrijeme da upravo tako gledamo na
svijet i život. Realistično Ujedno ovi primjeri bude optimizam koji počiva na
realnosti da tama nikada ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od
dobra. I to je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je
unose u svakodnevicu.
I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan
oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.
