Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara.
Sjećam se.
Jedino su sjećanja ostala.
Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.
Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....
Ni krava nema. Sela bez krava.
Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.
Korov i smrt. Smrt i korov.
Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.
Zarasle njive, krumpirišta.
Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.
I stari je potok presušio.
Ni pjesme više nema.
Muk i tišina.
Smrt i korov.
Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u "mašnim odijelima" krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladina poldanju. Zarasle su staze, zarasli puti.
Po njima nema tko koračati.
Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.
I drugdje i drugačije još dugo neće.
Nikoga ni za umrijet više neće biti.
Ni smrti.
Samo korov.
Istrunuli su i srušili se stari plotovi.Ne trebaju više. Ni susjed susjeda više nema.
Svadbena zvona su utihnula
Župnici postali pogrebnici.
I to sve manje.
Ostala su samo sjećanja. Davne slike, u uhu radost djece.
Ni riglšpila na prošćenju više nema.
Tek stare slike u starom albumu.
Nema komentara:
Objavi komentar