Hod kroz pustinju

Volio bih u ovim vremenima kušnje, jer ona to jesu, da ne podlegnemo napasti optuživanja (sve i svakoga), panici i gramzivosti (sebičnosti). Svatko na svoj način reagira. Valja izbjeći optužbu Izraelaca u pustinji; Zašto si nas izveo? Pojavio se žal za starim vremenima, koja ma kako tamna i loša bila činila su se "milom majkom" prema onome što ih snašlo u pustinji. Obećanje neke daleke zemlje u kojoj teku i mlijeko bilo je nejasno, činilo se nedohvatljivim snom u raspeću između "punih lonaca" u Egiptu i grube stvarnosti i gladi u pustinji.
Da bi se dohvatila Obećana zemlja valjalo je učiniti dvije stvari: zaboraviti prošlost "s punim loncima" i ropstvo, izdržati put kušnje kroz pustinju.
I dok razmišljam u dugim noćima često ispunjenim tjeskobom. Da tjeskobom. Uvijek valja biti iskren prema sebi. Iskrenost prema sebi jedini je put oslobođenja od strahova, put prema vlastitosti. To je trenutak ljubavi prema sebi, suočavanje sa samim sobom. Valja nam zaboraviti život uz pune lonce ali sa sviješću da je cijena punih lonaca ropstvo. Pravili smo božanstva od razuma, sloboda, znanosti, kojekakvih vrijednosti koje smo sami stvarali prema svojoj slici.
Pred narodom je bila budućnost, istina daleki i nejasan san. Ali valja ići prema snu, viziji u snu i cilj će biti dohvatljiv. San se narodu ostvario.
Bog je bio uz narod, makar se činilo da je okrenuo svoje lice. U dubini duše narod je osjećao: naš Bog je s nama.
Strah i tuga ponekad nam obuzmu srca. Bio sam sinoć tako tužan dok sam s Presvetim blagoslivljao ljude, mjesto stojeći sam pred crkvom.Bila je to poruka: niste sami Gospodin je svama. Sa svima i onima koji su vjernici i oni koji to nisu, i onima koji su druge vjere. Ja sam vaš Otac...vi ste moja ljubljena djeca.

Razum prije svega

U vremenima širenja panike odlično je vidjeti, pročitati i znati da postoje ljudi koji su sačuvali duh i smisao za humor, šalu. Uistinu je to osvježenje za um i dušu. Puntarski duh valja zadržati u svakom trenutku.
Osim ovih koji nisu podlegli općem crnilu i panici postoje, kao i u svim vremenima "pametnjakovići" koji u svemu vide zavjeru, plod nevjere i nekakvu crnu budućnost, oni koji vole napadati sve druge i u drugima vidjeti izvor nepogoda.
Vjera je ponajprije čin razuma, što onda znači da se vjernik u određenim situacijama i ponaša razumno. Nerazumno je očekivati da će Bog djelovati usprkos našeg nerazumnog ponašanja jer se ono protivi i njegovoj zapovijedi - Ne ubij! Ne šteti ni sebi, ni drugima!
Ova situacija nalaže ponajprije onima koji vode vjernike da se razumno ponašaju, ali i da se vjernici sami isto tako ponašaju.
Istina jest da se fanatizam često proglašavao pravom vjerom, no vrijeme je pokazalo svu pogubnost fanatizma.
Koliko vidim crkve u našoj domovine nisu zatvorene, mise nisu otkazane...sve se odvija normalno uz nužan oprez i dozu razumnosti. Svaki od nas dužan je čuvati svoje i tuđe zdravlje. Govoriti o tome da ako smo u milosti da nam ništa ne može je najobičnija spačka (blago rečeno), jer povijest nas uči da su mnogi i sveti ljudi, dakle u milosti obolijevali i umirali uslijed epidemija. Meni osobito dragi svetac Damjan de Veuster umro je od gube. Otišao je među gubavce na otok Molokaj ali odande nije izlazio više, tamo je i pokopan. Išao je pomoći braći u nevolji ali više nije ulazio među druge.
Nama vjernicima ostaje razumno se ponašati, slušati svoje crkvene poglavare i ljude koji su najodgovorniji u društvu za zdravlje - naravno ostaje nam i molitva da ovo zlo nestane, da što manje ljudi oboli.
Uvjeren sam da naši biskupi tako ne reagiraju i da se dogodi neko veće zlo uslijed njihovog djelovanja ti isti bi ih prozivali zbog nedjelovanja, Nekim ljudima je to kruh svagdašnji i smisao života. I za njih treba moliti.