U medijskoj gomili, frazera, snagatora,vikača
uperenih protiv vjere, vjerskih zajednica, osobito Katoličke Crkve, u kojima se
bez imalo građanske svijesti za odgovornost izgovorenoga ili napisanoga
vjernike ( osobito katolike) proglašava klerofašistima, određuje im se gdje će
moliti, u što vjerovati, kako se u takozvanom civilnom društvu ponašati.
Prizivaju se prošla vremena, s njima valjda Hude Jame, Macelji, Stara Gradiška
i ostala mjesta rezervirana za one koji nisu bili u duhu „najnaprednijeg
društvenog uređenja“ ili se držali „opijuma za narod“. Brka se pri tome
pojmovima država i društvo kao reliktom prošlosti. I doktraže za sebe prostor u
društvu, kršćanima bi to uskratili. Nek se moli doma, u društvu mora šutjeti,
dapače, sramiti se svoje „zaostalosti“. Nije li to novi novi oblik fašizacije.
Dokse s jedne strane govori o pluralizmu, s druge strane poželjna je pluralizacija samo nekih,
kao u Orwelovoj Životinjskog farmi:svi su jednaki, ali neki su jednakiji.
Pa dobro, tko je to onda kršćanin? Nemam
pretenzija o tome razviti neku veliku raspravu, ipak u duhu dijaloga (
upoznavanja s drugim i drugačijim, ili posvjećivanja vlastitosti) želim u
nekoliko rečenica sažeti svoja razmišljanja.
Kršćanin je čovjek koji živi u svijetu, ne u
nekom nestvarnom, izoliranom, njemu sklonom. Ima svoju povijest ( koja ne mora
biti slavna, besprijekorna): osobnu, obiteljsku...., svojkarakter, narav,
čežnje, snove, mane. Nemora čak biti ni bolji od drugih. Pripada zajednici s
kojom se najvjerojatnije ponekad ne slaže u svemu, ponekad je i ljut na nju.
Svjestan da nije savršena jer je čine pojedinci kao i on – nesavršeni. Gleda
filmove koje gledaju i drugi, čita knjige,novine koje čitaju i drugi, ide u
škole u koje idu i drugi, radi s drugima i drugačijima. I ne misli da su mu
drugi i drugačiji neprijatelji, manje vrijedni. Ima često i predrasude kao i
drugi. On je čovjek na putu. Zna da svaki čovjek ima slobodu izbora. Sloboda je
za kršćanina dar Božji, ona čovjeka uzdiže iznad svega, čini ga Bogu sličnim.
Biti protiv drugoga za kršćanina je – biti protiv Boga, jer Božje je stanište u
čovjeku.
Kršćanin je svijestan da ga drugi možda ne
razumiju, da u očima mnogih izgleda čudan. Zna da ga, sasvim neopravdano
proglašavaju zaostalim, skoro retardiranim. Protivnikom napretka. Ne smeta ga
što će ljudi reći o njemu, njegovim slabostima, nedosljednostima,
promašajima.Svijestan je svega toga. On nije savršen pa je zbog toga kršćanin.
Čovjek je na putu, stramputice su njegova svakidašnjica, pada, ali se diže,
često je sablazan za druge. Ni Isus nije birao savršene, birao je obične ljude.
Kršćanin zna, usprkos svih etiketa da njegovi
prijatelji kršćani rade u prestižnim znanstvenim institucijama, zna da su mnoga
znanstvena otkrića plod rada kršćana. On sa znanošću nema problema. Znanost za
njega nije religija već sredstvo kojim otkriva i poboljšava život – svoj i
tuđi. Nema problema ni s istinskim napretkom, ljudskim pravima.Svaki čovjek ima
pravo na život,slobodu i dostojanstvo. Očekuje da i drugi poštuju njegovo pravo
da bude drugačiji i misli drugačije.
Ne nameće nikome svoje poglede,ali smatra da
ima ista prava i obaveze kao i drugi javno izreći svoje mišljenje,za njega se
zalagati – i u državi i u društvu. Nikoga ne smatra drugorazrednim, bez obzira
što mnogi njega drže drugorazrednim. Kršćani nisu monolitna gomila, ispranih
mozgova. Oni su zajednica različitih, različito mislećih, na različitim
stupnjevima rasta u vjeri. Ima ih lijevih i desnih, zadrtih i normalnih.
Oni su vaši susjedi, članovi vaše obitelji,
suradnici na poslu,susretnici na ulici, kafiću. Suputnici u sumnjama,dvojbama,
sa svim mogućim upitnicima koje život nosi.
