KAIROS

Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ Došašće ( čemu se stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi. Vjernik, kršćanin učinit će to na svoj način, čovjek koji nije vjernik može to učiniti na neki drugi način. Bitno je da sam ga posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su one nadvladive, kažu da je problem što je čovjek neprestance „izvan sebe“, a upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo „k sebi“.

Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće nadilazi usko religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele koje susrećemo svaki dan.

Svaki od nas je ponajprije čovjek sa svojom poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima, promašajima, posrtajima, padovima i ustajanjima, usponima i padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju sliku svijeta, svoje snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što želimo, čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: „ Svi mi živimo u blatu, samo što neki od nas gledaju u zvijezde“.

Došašće je kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu zašto mu pramen kose pada na čelo, on dogovara: „Nek ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu“. A na pitanje zašto je ćelav straga odgovara: „ Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit me neće“.

U svim gradovima koji nešto „drže do sebe“ organiziraju se razni adventski sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje sve i sva i kupuje sve i sva. Tako se zapravo došašće pretvara u sajmeni događaj u kojem je važan potrošač i na kraju će se zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam pretvara čovjeka u trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema zvijezdama prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se susrećemo s najgrubljim oblikom materijalizma.

Pokušajmo si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj prostoriji, dok je vani mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo je veći nego svjetlo u prostoriji. Prilazim prozoru i otvaram ga. Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u prostoriju. I onda zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati svjetlo u mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamo oko moje sobe. Sada si zamislim drugu situaciju da je vani svjetlo a u mojoj sobi tama. Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu sada bi tama u prostoriji trebala progutati svjetlo. A događa se obratno. Svjetlo opet proguta tamu.

Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće je vrijeme da  upravo tako gledamo na svijet i život. Realistično Ujedno ovi primjeri bude optimizam koji počiva na realnosti da tama nikada ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od dobra. I to je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je unose u svakodnevicu.

I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.

BITI VJERNIK DANAS...

„Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8)

Ove riječi uputio je uskrsli Isus na dan svoga uzašašća apostolima dok je zadnji puta s njima blagovao. Ova Isusova rečenica sadrži Njegovo obećanje ali i smisao svega onoga što njegovi učenici moraju biti.

Živimo u vremenima koja su itekako protivna s onom temeljnom Kristovom porukom. U vremenu kada je itekako potrebno dati svjedočanstvo svoje vjere, svoje pripadnosti Isusu Kristu.

U našem društvu dosta se govori i piše o sekularnosti. Pri tome valja razlikovati državu od društva. Pri tome isto tako treba razlikovati pravnu stranu sekularnosti od ideološke. Odvojenost crkve od države znači da jedna institucija ne određuju djelovanje ove druge, no to nipošto ne znači da kršćanske vrijednosti ne smiju biti dio legislative ili društva.  Svi oni koji u ime odvajanja crkve od države nastoje ukloniti kršćanstvo i kršćanske vrijednosti iz legislative ili društva, u biti nameću jedan perfidni oblik totalitarizma u kojem se briše razlika između države i društva – društvo nestaje i ono se smatra državom.

Religijske zajednice odvojene su od države ali nisu odvojene od društva i njihovo je ustavno pravo djelovati u okviru zakona u društvu. Sve drugo je prodavanje magle.

Što znači biti kršćanin u današnje vrijeme? Znači li to biti siromašan, ponizan poput ovčice i ustrašen u iznošenju vlastitih stajališta? Znači li to biti potpuno anacionalan i apolitičan (jer Crkva je duhovna stvarnost, a ujedno i nadnacionalna institucija)? Treba li kršćanin neprestano primati udarce i mirno promatrati kako ga se gazi? To je najčešće mišljenje „sekularne" javnosti i njihovih „liberalnih" medija, koji najčešće nemaju puno veze s Crkvom, niti ju razumiju.

Najsmješnije mi je od svega kada nas kojekakvi tipovi uče kakvi bi morali biti kao kršćanin. Ili što je to Isus Krist naučavao. Najbolji su kada su kao „oduševljeni“ papom Franjom kojeg oni eto slijede a mi kršćani i katolici ne slijedimo i ne slušamo.

Ako Crkva već mora postojati onda bi morala biti siromašna (a ne financirati se iz proračuna države), isključena iz javnog života i bez prava glasa, a posebno ne bi smjela biti narodna, odnosno „ograničena".

Zanimljivo je čitati slušati kada nam oni koji su ateisti, agnostici i slični govore što bismo mi vjernici, kršćani i katolici trebali, smjeli govoriti i raditi. Čak i gdje. Svi bi nam određivali granice ponašanja, govora… Nevjerojatna lakoća kojom bi nas se htjelo stjerati u nekakve torove, a sve to pod nevjerojatnim zahtjevom o sekularnosti naše države.

Nažalost katolici znaju nasjesti na razne priče, pripovijesti, neistine, poluistine koje se iznose u Crkvi i kršćanima. Nažalost premalo je želje, truda da se upozna Crkva kroz povijest i danas. Otuda često proizlazi da nemamo hrabrosti javno priznati da pripadamo zakjednici koja se zove Crkva.

I ovih dana rasplamsala se u medijima rasprava da li je Hrvatska sekularna država. I kakav bi položaj u njemu trebala imati naša Crkva.

Ono što bismo svi trebali jest; tražiti da nas se poštuje kao ljude. Zar tražimo previše?

Žalosno je da i sami vjernici često preuzimaju takva stajališta i ne prepoznaju stvarno poslanje koje im je namijenjeno – životom hrabro propovjedati Isusa Krista. Takve najbolje upozorava sv. Pavao ovim riječima: „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na »počela svijeta«, a ne na Krista." (Kol 2, 8)

Vjernik se ne povodi po onoj narodnoj: ne bi se štel zameriti, ili iz obzira šutjeti o svojoj vjeri, svojoj Crkvi. I Petar se „pravio lud“ pred sluškinjom. Naravno nitko ne očekuje od vjernika da nosi natpis ili da bude bojovnik.

IZGUBLJENI DANI

"O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene."
      S.S. Kranjčević: Izgubljeni dani
Svima puna usta demografije; političarima ( onima koji se smatraju jako važni, ali i onima koji su manje važni), ekonomistima, stručnjacimna i "stručnjacima". Evo mi čak imamo imamo i Ministarstvo za tu problematiku, pa imamo i neko Vijeće za demografsku revitalizaciju ili bolje za relativizaciju. A što očekivati kad na čelu svega toga sjedi bivša upraviteljica staračkog doma.
Ak su kojekave novčane naknade, mislim porodiljne, ono najvažnije onda su nam dani stvarno izgubljeni.
Da sam roditelj uopće me nebi zanimalo to. Koliko bi mi netko dao love da imam djecu. To je sasvim sporedno To je zapravo mamac za budale. Normalan i odgovoran čovjek razmislit će; što poslije kad dijete odraste.
Umjesto svega toga na prvo je mjesto trebalo staviti ekonomsko održivi sustav koji će biti prosperitetan i privlačan da mladi ostanu ovdje - SADA. Ovako imamo još jednu grupaciju koja je na državnoj sisi. Umjesto da se lova ubrizgava u stvaranje uvjeta naša vlast i oporba idu obratnim putem: prelijevanja iz praznog u šuplje.

NEKA NOVA DEMOKRACIJA

Pred neko čitam kako su mladi , čini mi sdepeovci proveli neku anketu  također među mladima u Slavonskom Brodu. Anketa je bila na temu o sekularizmu. Nakon provedene ankete kao bili su šokirani, kao ono mladi tamo nemaju pojma  o tome.  Volio bih znati da li oni koji su anketu sačinili i proveli imaju pojma što je to sekularizam, da li imaju pojma o povijesnom razvitku ove ideje. Kladio bih se da nemaju pojma Čitajući i slušajući naše „sekulariste“ zapravo čitamo i slušamo ideologiju, ateističku ideologiju. Iza mantre o sekularizaciji krije se, barem kod nas borbeni ateizam. Tako da je pojam sekularizma istoznačan sa pojmom ateizam. Drugim riječima protuvjersko djelovanje što je u konačnici u suprotnosti s demokracijom i slobodom u društvu. Prema svemu sudeći oni koji su provodili ovu anketu imali su prije svega pred sobom ovaj vid sekularizma.

Nekima su puna usta sloboda, ljudskih prava, pravde i pravednosti, borbe za prava drugačijih dok bi u isto vrijeme drugima oduzeli njihova ljudska prava, slobode i pravo da budu drugačiji od njih, pravo govora, pravo javnosti. Dok se svi mogu šetkati ulicama i zastupati svoja mišljenja, stavove, zahtjeve, vjernik bi trebao po njima biti onaj kojem je to zabranjeno ili u najblažem slučaju moglo bi mu se progledati kroz prste ako „nešto bubne“. Umjesto društva pravde, jednakosti i slobode nudi se diktatura sekularizma. U društvu pravde, jednakosti, slobode ima mjesta, dapače poželjno je, za vjernika, nevjernika, agnostika, drugog i drugačijeg od mene. Ima mjesta za drugogoga koji nije moje nacionalnosti, anacionalnog, pismenog, nepismenog, jednom riječju svakoga. Ljudi nisu „povampirena klerikalna rulja“, „povampireni desničari“, „zaostali“ i slično. Svaki je čovjek samo čovjek. Situacija u kojoj se vjernike naziva maloumnicima, zaostalima, retrogradnima, homofobima uistinu ne miriše nimalo na demokraciju, prije bih to nazvao progonom, totalitarnošću. I vrlo opasnom pojavom u našem društvu i državi. Simpomatično je da iza ovakovih javnih nastupa i zahtjeva stoje oni koji sebi vole tepati kako su napredni, mirotvorci, borci za ljudska prava i slične tričarije koje služe kao dimna zavjese za osobna ili grupna iživljavanja nad onima koji su drugačiji. . I to je njihova neprikosnovena istina koju su oni sami sebi prišili. Ne priznati im to najveći je grijeh kontra sekularnosti. Nedaj Bože, da ja kao vjernik probam reći da sam znanstven. Napredan, humanist. To je hereza koja zaslužuje „modernu lomaču“.

Izbaciti jednu grupaciju ljudi iz javnog i društvenog života uistinu djeluje više nego suludo, a da bi se prikrila ta suludost tu grupaciju proglasiš suludom, opasnom po društvo, ljudska prava i slobode, reliktom prošlosti, fašistima, klerofašistima. Kao babaroge. I ne samo to; od vjernika se traži da žive dvostrukim životom; jedno u svoja „četiri zida“ , drugo u javnosti.