ponedjeljak, 23. ožujka 2020.

Hod kroz pustinju

Volio bih u ovim vremenima kušnje, jer ona to jesu, da ne podlegnemo napasti optuživanja (sve i svakoga), panici i gramzivosti (sebičnosti). Svatko na svoj način reagira. Valja izbjeći optužbu Izraelaca u pustinji; Zašto si nas izveo? Pojavio se žal za starim vremenima, koja ma kako tamna i loša bila činila su se "milom majkom" prema onome što ih snašlo u pustinji. Obećanje neke daleke zemlje u kojoj teku i mlijeko bilo je nejasno, činilo se nedohvatljivim snom u raspeću između "punih lonaca" u Egiptu i grube stvarnosti i gladi u pustinji.
Da bi se dohvatila Obećana zemlja valjalo je učiniti dvije stvari: zaboraviti prošlost "s punim loncima" i ropstvo, izdržati put kušnje kroz pustinju.
I dok razmišljam u dugim noćima često ispunjenim tjeskobom. Da tjeskobom. Uvijek valja biti iskren prema sebi. Iskrenost prema sebi jedini je put oslobođenja od strahova, put prema vlastitosti. To je trenutak ljubavi prema sebi, suočavanje sa samim sobom. Valja nam zaboraviti život uz pune lonce ali sa sviješću da je cijena punih lonaca ropstvo. Pravili smo božanstva od razuma, sloboda, znanosti, kojekakvih vrijednosti koje smo sami stvarali prema svojoj slici.
Pred narodom je bila budućnost, istina daleki i nejasan san. Ali valja ići prema snu, viziji u snu i cilj će biti dohvatljiv. San se narodu ostvario.
Bog je bio uz narod, makar se činilo da je okrenuo svoje lice. U dubini duše narod je osjećao: naš Bog je s nama.
Strah i tuga ponekad nam obuzmu srca. Bio sam sinoć tako tužan dok sam s Presvetim blagoslivljao ljude, mjesto stojeći sam pred crkvom.Bila je to poruka: niste sami Gospodin je svama. Sa svima i onima koji su vjernici i oni koji to nisu, i onima koji su druge vjere. Ja sam vaš Otac...vi ste moja ljubljena djeca.


subota, 14. ožujka 2020.

Razum prije svega

U vremenima širenja panike odlično je vidjeti, pročitati i znati da postoje ljudi koji su sačuvali duh i smisao za humor, šalu. Uistinu je to osvježenje za um i dušu. Puntarski duh valja zadržati u svakom trenutku.
Osim ovih koji nisu podlegli općem crnilu i panici postoje, kao i u svim vremenima "pametnjakovići" koji u svemu vide zavjeru, plod nevjere i nekakvu crnu budućnost, oni koji vole napadati sve druge i u drugima vidjeti izvor nepogoda.
Vjera je ponajprije čin razuma, što onda znači da se vjernik u određenim situacijama i ponaša razumno. Nerazumno je očekivati da će Bog djelovati usprkos našeg nerazumnog ponašanja jer se ono protivi i njegovoj zapovijedi - Ne ubij! Ne šteti ni sebi, ni drugima!
Ova situacija nalaže ponajprije onima koji vode vjernike da se razumno ponašaju, ali i da se vjernici sami isto tako ponašaju.
Istina jest da se fanatizam često proglašavao pravom vjerom, no vrijeme je pokazalo svu pogubnost fanatizma.
Koliko vidim crkve u našoj domovine nisu zatvorene, mise nisu otkazane...sve se odvija normalno uz nužan oprez i dozu razumnosti. Svaki od nas dužan je čuvati svoje i tuđe zdravlje. Govoriti o tome da ako smo u milosti da nam ništa ne može je najobičnija spačka (blago rečeno), jer povijest nas uči da su mnogi i sveti ljudi, dakle u milosti obolijevali i umirali uslijed epidemija. Meni osobito dragi svetac Damjan de Veuster umro je od gube. Otišao je među gubavce na otok Molokaj ali odande nije izlazio više, tamo je i pokopan. Išao je pomoći braći u nevolji ali više nije ulazio među druge.
Nama vjernicima ostaje razumno se ponašati, slušati svoje crkvene poglavare i ljude koji su najodgovorniji u društvu za zdravlje - naravno ostaje nam i molitva da ovo zlo nestane, da što manje ljudi oboli.
Uvjeren sam da naši biskupi tako ne reagiraju i da se dogodi neko veće zlo uslijed njihovog djelovanja ti isti bi ih prozivali zbog nedjelovanja, Nekim ljudima je to kruh svagdašnji i smisao života. I za njih treba moliti.

utorak, 7. siječnja 2020.

SEDERE DUABUS SELLIS

Sretnem tako ja neke svoje prijatelje. Loše su volje. Na granici bijesa. A slušam i čujem neke izjave važnih ljudi iz "najvažnije partije" kako narod glup, nesposoban, neodgovoran. Samo što ne reknu bagra, ili "stoka sitnog zuba". Nastala katastrofa, smak svijeta. Zamislite, na čelo katoličke države došao ateist? Strašno!K*o da smo bitali papu a ne predsjednika jedne male po mnogočemu nevažne na globalnom planu države. Da ne bude zabune - nama je najvažnija i najljepša. Naša je. Meni osobno je nevažno tko i koje boje ili svjetonazora bio na čelu dok je normalan i ne glumi da je ono što nije. Dok ne sjedi na dvije stolice.

ponedjeljak, 21. listopada 2019.

POSVJEŠČIVAĆI

Akademiku Silobrčiću smrdi i gadi se sve što miriše na popove i Crkvu, osobito Katoličku, ali mu ne smrdi biti uglednim članom isntitucije koju su osnovali popovi (HAZU). Nije odbio kandidaturu, dapače s ponosom ju je prihvatio. Njego se ured nalazi isto u zgradi koju su sagradili popovi. Nisam čuo da je odbio biti članom "popovske ustanove". Toliko o dosljednosti progresivaca i posvješčivaća  nas zatucanih.
Hrvati, osobito katolici gade se našim progresistima, prosvjećenim i posvješćenicima ali im se ne gadi uzeti pare tim istim zatucanim, zaostalim Hrvatima. Svi smo mi za njih "ljudi slučajevi". Po njima najbolje bi bilo ograditi nas bodljikavom žicom i izolirati nas da ne zagađujemo prostor prosvjećenima i progresivnima.
Za sve što u Hrvatskoj nije dobro, krivi su katolici, za sve dobro zaslužni su ljevičari koji su po samoj naravi progresivci. Tko u to sumnja odmah je fašista, ustašofil.
Koliko se samo buke diglo kad je netko prije par godina izlio kantu govana na glavu jednog progresivca i osvješčivaća priglupih Hrvata. Što je za osuditi. Ali pri tome ne valja zaboraviti da dotični svaki tjedan preko novinskih stupaca istovaruje cijele kontejnere govana na Hrvate i katolike.
Katolici su građani ove zemlje, porezni obveznici, dakle njihovim novcem plaćaju se i oni koji ih vrijeđaju, vrijeđaju njehovu vjeru, njihove svetinje, one koji bi ih izbacili iz društva, oduzeli im građanska prava zajammčena Ustavom. I ne traže da se ne plaćaju, oni poštuju različitoasti, drugačija mišljenja.

ponedjeljak, 8. srpnja 2019.

Božja tvrdoglavost

Vele ljudi da je Biblija knjiga povijesti spasenja, Božjih zahvata u ljudsku povijest. Ja bih radije rekao da je to povijest Božje tvrdoglavosti. Ma koliko mu ljudi postavili prepreka, on ide svojim putem koji si je zacrtao. Ljudi ponekad umisle da su pametniji od njega, nastoje ga usmjeriti na "pravi put", ali on se neda smesti. Što naumi to i ostvari
I oni koji su u njegovoj službi ponekad misle da Ga treba treba usmjeriti, upregnuti u njihove planove. A On? Ne mari previše za sve to. Pronalazi neke svoje pute, neke svoje vijuge.
Koliko se ljudi u Izraelu nadalo da će baš iz njihove loze doći Mesija, sagradili mu veličanstveni hram, ustrojili veliku organizaciju. A On se uselio u skromnu kućicu u Nazaretu, rodio se u skloništu pastira u okolici Betlehema, odabrao tamo neke čudne ljude za svoje najbliže suradnike i one koji će nastaviti Njegovo djelo. Sve je ljudski govoreći mirisalo na ništa, propast, propali plan, jer da je slušao ljude sve bi to bilo drugačije, veličanstveno, imalo bi potporu elita u političkom i vjerskom životu. Ali Bog je tako tvrdoglav i ne sluša savjete i mišljenja uglednika, umnih glava. On tjera po svome.
Čudno su i sablažnjivo u očima uglednika izgledali Isus i njegova družina. Uglednici su se sablažnjavali, pronalazili bogohuljenje u svemu tome. Pokušali su stati na kraj svemu tome, maknuti sve to iz svoje sredine ignoriranjem, optužbama i na koncu osudom. Ali Bog kakav već jest sve je to preokrenuo. Uskrisio je Isusa, djelo svoga Sina stavio u ruke učenika. I tako kroz povijest - do kraja.
Sve ovo pada mi na pamet dok razmišljam o maloj neokatekumenskoj zajednici koju je Bog posijao u župi Duga Resa (tada još jednoj župi). Koliko protivština, koliko kušnji, zajednica bez uglednika ali ispunjena čežnjom, vjerom da je Božje djelo i da je nekakve ljudske protivštine ne mogu uništiti i da će trajati onoliko koliko to Bog želi.
U toj maloj zajednici, tek kapi među tisućama kršćana Bog je rodio svećenička zvanja. Fabijan Štedul prvi je kročio na oltar dajući se na raspolaganje Bogu i ljudima. Ono što su se svi trudili i trude se zatrti Bog oživljuje. Sretan sam što sam bio dio tog Božjeg projekta, Božje trvrdoglavosti.
Sretno Fabijane, neka te i dalje prati onaj koji te izabrao iz mnoštva, vodio te kroz zajednicu, i znaj uvijek možeš računati na zajednicu.

ponedjeljak, 22. travnja 2019.

Drekovalj

Onthophagus taurus - balegar, kod nas u Zagorju znan kao drekovalj. Posebnu pažnju mora posvetiti onome od čega živi - govnu (balegi). Snagu dobiva upravo od govna, ako ga ponestane drekovalj ugiba. Njemu treba obilje govana i glavni životni cilj mu je pronaći što veću hrpu govana. Smisao i vilj mu u životu govno. Oni ne vide ljepotu prirode, ljepotu životinje, ništa - njih zanima govno i ono im je najljepše, najdraže. Rovati po njemu, valjati se u njemu.Za njih je ljepota u govnu, što veće govno to ljepše i bolje.
Nema savršenih ljudi, nema savršenog društva. Ima samo boljih ili lošijih. Tom problrmu možemo pristupiti na dva ili više načina s jednim ciljem - otkriti istinu i na temelju nje pokušati ispraviti sve ono što nije dobro.
Da  je u našem društvu ili državi sve bajno - nije istina. Da su sve govna do govna - nije istina. Ili da je istina samo na našoj strani a na drugoj samo govna - ni to nije istina.

ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Kanabis - naš spasitelj

Svi se ono kao čudom čude kako svi oko nas idu naprijed a mi stalno natrag. Pametni vele da je politika umijeće mogućega, a kod nas je obratno. Što gluplje pričaš ili pišeš to ti raste rejting ( ah ta tako rado upotrebljavana riječ). Eto šef najjače oporbene stranke ima novo rješenje za prosperitet Hrvatske. Mirovinski, zdravstveni i ini fondovi biti će puni, polja obrađena i zasijana, svi će biti zaposleni, turizam će dobiti novi zamah. Rješenje, naše spasenje je u kanabisu. Neće se seljaci više gnjaviti sa pšenicom, uljanom repicom, kukuruzom i ostalim poljotričarijama. Svi će se baciti na kanabis. A može se uzgajati i na balkonima i eto ti nove zarade za gradske ljude.
I neće biti nezadovoljnih, svi će biti u egstazi. Sretni i blaženi. Rješit ćemo i problem čekanja u bolnicama. Dok čekaš na red za neki pregled mjesecima pušiš kanabis ili uzmeš kap dvije ulja i lakše je. Samo zatucani i desničari mogu biti protiv ovakvog napretka Hrvatske i svih njezinih građanki i građana.
Kad si napušen svijet vidiš u ružičastim bojama. Sve je ljepše. Pa i naši političari. Stvarno simpatični ljudi.
Najvjerojatnije bi nestalo i svekolikog nasilja u školi, obitelji, na ulici. Sretni se ljudi ne ubijaju, niti su nasilni, oni šite ljubav, brtstvo, transrodnost. To se zove utopija. Zemlja sreće.
Zamisli turisti hrle, ne samo ljeti nego i cijele godine, ostavljaju eure, dolare, funte, franke i svekolike valute. Tolike turiste treba nahraniti, napojiti, smjestiti. Uz tolike prihode rasle bi i plaće, mirovine, razni dodatci i tako to.
Gdje bi nam bila granica? Obistinilo bi se Prredsjedničino obećanje da ćemo prešišati Švicarsku, Švedsku. Ma koji Katar i ostale trice i kučine.
Zato zdušno podržavam inicijativu druga Benardića da Sabor sve to zakonski sredi čim prije i da krenemo u novu kanabis eru. Vrijeme prosperiteta ove zemlje i njezinih građanki i građana.