ADVENTSKI SOLILOKVIJ

Pišući 2013. godine na ovim stranicama o došašću ili adventu naglasio sam tri stvari; to su -  događaj, hod i prilika. U ovogodišnje došašće ili advent ulazimo u drugčijim prilikama, bitno izmjenjenim. Teško  je reći boljim. Primjerenije bi bilo napisati u težim i neizvjesnijim. U Hrvatskoj, Europi i svijetu. Osjećaji su podvojeni,misli zbrkane. Uslijed tolikih informacija sa svih strana nemamo pojma što je u svemu istina. Tko tu koga mulja,nastoji žednog prevesti preko vode. Znam da smo suočeni  s bijedom izbjeglica ili migranata koji u kolonama bježe. Iz svojih domova, domovine tražeći bolji, mirniji život. U očima većine čitamo strah, neizvjesnost, nadu. Neki u njima vide prijetnju našoj kulturi,civilizaciji.Svi pričaju o integraciji u našu kulturu, našu civilizaciju. Pri tome ih nismo pitali da li oni to žele. Odreći se svoga identiteta! Svoje vjere, kulture. Europa se odrekla svoga identiteta pod pritiskom amerikanizacije. U Europi postoje samo floskule o slobodi,jednakosti i pravima. Orwelovsko: svi smo jednaki, ali neki su jednakiji.    

U Hrvatskoj suočeni s „pametovanjem“ s lijeva i s desna. Sve mudrac do mudraca a zemlja u kaosu. Sve mi to liči na cirkus u kojem i gledatelji nisu važni, cirkuski akrobati bitni su i oni nastupaju samo radi sebe.  Pomalo mi sve to sliči na jedan događaj od prije nekih petnaestak godina. Slušam radio Karlovac, vani lijeva kao iz kabla, a novinar koji čita vijesti govori o suncu koje sija. Nazovem ga i upozorim da pogleda kroz prozor studija. Kaže mi da vidi, ali njemu piše na papiru da je sunčano. Ako piše d aje sunčano onda je sunčano bez obzira na kišu.

Koloplet slika, događaja izmjenjuju se svaki dan pred našim očima. Ostavljaju nas zbunjenima, ponekad prestrašenima. Kao da netko želi posijati strah, nesigurnost, nepovjerenje, ponuditi nam život bez nade.

Došašće ili advenat postalo je na neki način, barem u onom dijelu koji kolokvijalno nazivamo Europa, opća vrijednost bez obzira na vjeru ili nevjeru. Bilo bi to vrijeme promišljanja, pojedinačnog i zajedničkog, dijaloga, uspostavljanja mostova, hoda jednih prema drugima. Općeljudske aktivnosti prema dobru. Fascinantna mi je biblijska priča o tri mudraca s istoka. Premda s različitih strana slijede zvijezdu, svjetlo. Iako različiti,s različitim darovima (sposobnostima, kulturom) našli su se odjednom zajedno i sve to pretočili u jedinstveni dar koji očituje božansko i ljudsko, prolazno i neprolazno.

Čini mi se da je naš problem što smo mi ljudi današnjice, osobito u tom europskom krugu „izvan sebe“, počevši od pojedinaca, obitelji, društva. Možda je advenat vrijeme do „uđemo u sebe“, pođemo „k sebi“. Vjerujem da pođemo tim putem da bismo otkrili čovjeka i oko sebe. Sve se pretvorilo u šoping, sve je u izlogu, na prodaju. Potpuna dehominizacija,raščovječenje.Prodaju nam se obične floskule o razumu,kritičnosti.Koji razum? Koja kritičnost? Da je razuma i kritičnosti znali bismo razlučiti štoje dobro, a što nije. Dobro bismo sačuvali, loše odbacili.Na dobru bi gradili nova dobra.

Vrijeme koje bi nam trebalo biti šansa „doći k sebi“ usred komercijalizacije i konzumerizma postalo je vrhunac putu „od sebe“. Možda se nekome može činiti da je moje gledanje odveć crno. Mislim da je ipak realno. No nije bez nade, jer postoje toliki svijetli primjeri u kojima ljudi pronalaze put jedni do drugih. Vrhunac došašća je da je NETKO došao do svih ljudi i počeo živjeti obratno od ljudskih snova koji se često svode na „biti bogom“, taj netko poželio je biti čovjek, ma što to značilo.   

DAN POSLIJE

Pita me prijatelj što mislim o ovim izborima i budućnosti  Hrvatske nakon izbora. Kao prvo rekoh mu da  je ovo jednostavno bacanje novca, kao drugo da smo politički nepismeni narod i građani, treće, hvala dragom Bogu da je ovo maltretiranje od strane politikanata, političarćića i medija završilo, baremu dogledno vrijeme.

Što smo izborima promijenili? Ama baš ništa. Čak nismo ostvarili ni onu narodnu „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Niti smo potvrdili da se slažemo sa dosadašnjima,niti da želimo nešto drugo, drugačije, bez obzira bilo to lošije ili bolje. Jedina svijetla točka svega ovoga jest da smo s grbače skinuli, nadam se, neke koji  nikako da shvate da su prošlo vrijeme,da su zamjenjivi. Samo potrošna roba. Pa umjesto da odu dostojanstveno, dočekali „vritnjak“.

Kada pogledate jednu ili drugu vodeću opciju otkrijete konglomerat programčića,ambicija,apetita, sporazuma, prilagodbi  i tome pribrojite nove koji  će se pridružiti da se oformi  vlada dobit ćete impotentnu vladu koja se neće baviti državnim interesima nego  međusobnim odnosima, baviti će se sobom. U svakom trenutku bilo koja grupacija unutar koalicije može istupiti bez posljedica po toliko sanjani saborski  stolac. Ništa mu se neće dogoditi. I dalje će dolaziti ili ne dolaziti u sabornicu, ubirati plaćicu, trkeljati sa saborske govornice, busati se u lijevu ili desnu stranu  prsa. I krhka većina postaje manjina.  Ovakvom scenariju bliži je konglomerat oko HDZ-a, lijevi okupljen oko SDP-a činimi se koherentnijim, discipliniranijim, lojalnim.

Naslušali smo se statistika, pri tome se zaboravlja da je statistika samo točan zbroj netočnih podataka. Obećanja nije manjkalo,  samo je manjkalo tumačenje kako obećanja pretočiti  u stvarnost. Ako sam bolestan i odem liječniku nije mi  dovoljno samo obećanje da ćeme izliječiti, očekujem da mi rekne na koji način, kojim metodama to misli učiniti. Naslušali smo se bajki,na kraju se svodi sve to na onu „car je gol“ ili po narodu „u ništa“.  Da stanje nije bajno, znamo i bez političara, mudrijaša. Isto tako znamo da trebaju promjene. Kvaka je u tome: kako i što? Možda ima naznaka što mijenjati,ali problem je u metodi.

Umjesto krucijalnih pitanja bavili smo se svi trivijalnostima. U nekim drugim situacija možda bi važna  pitanja bila marihuana, vjeronauk u školama, vatikanski  ugovori, istospolni brakovi, posvajanja djece, konzervativac, desničar (razlikujemta dva pojma), ljevičar, progresivan. Niti će ovu državu spasiti iz bunara izbacimo li ili ostavimo li vjeronauk u školi, rakinemo li iline vatikanske ugovore, izjednačimoli ili ne istospolne zajednice s brakom ili ne i šuma tih svjetonazorskih ili bolje ideoloških  pitanja.  Ovoj državi ne treba ideologije nego programi ostavrenje programa izlaska iz krize. Upravo je to nedostajalo svima. Sve je vrvjelo crnokošuljašima, crvenokošuljašima,ustašama, partizanima, udbašima, homofobima, homofilima, tko više voli nek izvoli.

Platforma Most je izronio više manje na nezadovoljstvu građana u koji su ušli mnogi uspješni na lokalnoj razini, ali i mnogi koji ne bi prošli ni na izborima za mjesne odbore. Ma kako neki govorili da su oni treća opcija, oni to jednostavno nisu – po ničemu. Time ih ne mislim podcjeniti nego samo stvari smjestiti tamo gdje spadaju. Oni mogu biti sada poželjni, kao što je svojevremeno Budiša spašavao Račana sa svojim HSLS-om. U igri Budiša i HSLS nestali su sa političke scene. SDP i njegovi kompanjoni učinitće sve da pridobiju, a onda polako razmrve Most koji će ipak posvemu biti „dođoš“. Isti scenarij ima i HDZ. U jednoj i drugoj grupaciji nema mjesta za „remetilački fakktor“, a Most jest.

Stoga predviđam labavu vladu koja će na kraju pasti a onda nam slijede novi izbori u kojima veliku ulogu mogu odigrati mediji, usudio bih se napisati –povijesnu. Da ne dopuste da nas gnjave ideologijama, već da inzistiraju na problemima države.

Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban

Pokušavam  doumiti  zašto i na temelju kojih argumenata mene kao vjernika, kršćanina, katolika, i ne samo mene, neke i sve druge toga i takvog opredjeljenja, neki novinari, kolumnisti, takozvani napredni uporno proglašavaju maloumnim, zaostalim, nekritičkim. Naprosto ne stoji tvrdnja da su ljudi koji odbacuju bilo koji oblik vjerovanja kritički raspoloženi, propitkuju kritički stvarnost, a mi vjernici kao nismo. Što bi u konačnici značilo da su oni na višem stupnju evolucijskog razvitka, a ja i ostali vjernici jedva da smo zakoračili u tu zonu homo sapiensa. Uistinu nitko, makar sam propitkivao mnoge, nije mi mogao  argumentirano potvrditi ovu tezu o višem stupnju razvoja. Molio bih, pobogu da nas prestaju gnjaviti svojim kritičkim umom i višim stupnjem razvoja. Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban.

Osobno kao vjernik, a vjerujem i većina vjernika ni u primisli nema bilo koga vrijeđati samo zato jer vjeruje u nešto  drugo ili naprosto u ništa. No, ima vjernika koji to čine,netrpeljivi su prema drugima,drugačijima. I nista nova. Kao što ima ateista, ljevičara koji ne misle da je biti vjernik neka bolest koju treba istrijebiti. Oni jednostavno drže da svatko ima pravo na izbor, i da vjernik nije opasnost koju treba iz društva ukloniti, učinit od njih podvojene ličnosti; jednu u javnosti neutralnu, drugu u privatnosti doma – vjerničku.

Proglasiti vjernika iracionalnim tipom uvreda je za razum,ne samo za vjernika. Ideološka zadrtost ili neznanje.Zanimljivo s komunikacijskim razvitkom raste i neznanje. Izgleda taj razvoj omogućuje, ne stjecanje znanja,objektivnost, nego povećava mogućnost ideologizacije i manipulacije. Vjera nije isiključivanje racionalnosti, ona je u svojoj biti duboko promišljen stav utemeljen na razumu i činjenicama. Vjernik ne živi negdje u „oblacima“, izvan stvarnosti, činjenica, ni mimo njih. Vjernika možete sresti na cesti, mozda je čisti, odvozi smeće, radi s vama u tvornici, uredu, vašoj političkoj stranci, upravi nekog poduzeća, ministarstvu, u školi, fakultetu, nekoj znanstvenoj ustanovi. Primjećujete li da je debilan, manje uspješan samo zato jer je vjernik. Manje racionalan? Manje znanstven? Volio bih kada govorimo o vjeri i vjernicima da to činimo s malo više samopoštovanja. Jer naš govor o drugima najčešće je govor o nama.

Vjernik se često nađe u raskoraku ortodoksije (nauka) i ortoprakse (života), valjaznati da je čovjek biće raskoraka između ideala i stvarnosti. Nemonovno je to. Svaki je čovjek na putu prema.... Ako pak zelimo čovjeka svesti na neku mjerljivost onda vrijednost nije u tome koliko je raskorak nego koliko se trudi da ga smanji. Stoga je nužan dijalog unutar pojedinca, skupine i društva. Odbacivanje dijaloga dovodi neminovno do sukoba i na koncu odbacivanja, isključivanja, isključivosti. U konačnici ne dovodi do ničega dobroga.

Za mene kao vjernika uopće ne predstavlja problem dali je čovjek nastao iz zemlje, amebe, crva, majmuna ili nečeg petog, šestog ili sedmog. On je za mene uvijek Božje djelo, Božja slika i Božji stvor. Jesam li zbog toga malouman, iracionalan? Kao vjernik ne mogu biti protiv znanosti, jer bih bio protiv Boga, nisam protiv sloboda, jer bih i u tom slučaju bio protiv Boga, nisam protiv ljudskih prava, jerbih i u tom slučaju bio protiv Boga. Za znanost sam, za slobode sam, za prava sam.Uvijek sam za dobro i odgovornost.

Ipak na kraju nazirem u čemu je „caka“. Barem se nadam. „Caka“ je u tome da me se kao vjernika želi eliminirati,ne snagom argumenata nego argumentom snage. Učinit me nesigurnim kao vjernika, da se osjećam deformiranim u svakom pogledu, da me se obeshrabri kao vjernika da živim ( usprkos slabostima) svoju vjeru, javno je ispovjedam,zalažem za vrijednosti koje proizlaze iz vjere.

objavljeno na:Kaportal

Oni su tu pokraj nas

U medijskoj gomili, frazera, snagatora,vikača uperenih protiv vjere, vjerskih zajednica, osobito Katoličke Crkve, u kojima se bez imalo građanske svijesti za odgovornost izgovorenoga ili napisanoga vjernike ( osobito katolike) proglašava klerofašistima, određuje im se gdje će moliti, u što vjerovati, kako se u takozvanom civilnom društvu ponašati. Prizivaju se prošla vremena, s njima valjda Hude Jame, Macelji, Stara Gradiška i ostala mjesta rezervirana za one koji nisu bili u duhu „najnaprednijeg društvenog uređenja“ ili se držali „opijuma za narod“. Brka se pri tome pojmovima država i društvo kao reliktom prošlosti. I doktraže za sebe prostor u društvu, kršćanima bi to uskratili. Nek se moli doma, u društvu mora šutjeti, dapače, sramiti se svoje „zaostalosti“. Nije li to novi novi oblik fašizacije. Dokse s jedne strane govori o pluralizmu, s druge  strane poželjna je pluralizacija samo nekih, kao u Orwelovoj Životinjskog farmi:svi su jednaki, ali neki su jednakiji.

Pa dobro, tko je to onda kršćanin? Nemam pretenzija o tome razviti neku veliku raspravu, ipak u duhu dijaloga ( upoznavanja s drugim i drugačijim, ili posvjećivanja vlastitosti) želim u nekoliko rečenica sažeti svoja razmišljanja.

Kršćanin je čovjek koji živi u svijetu, ne u nekom nestvarnom, izoliranom, njemu sklonom. Ima svoju povijest ( koja ne mora biti slavna, besprijekorna): osobnu, obiteljsku...., svojkarakter, narav, čežnje, snove, mane. Nemora čak biti ni bolji od drugih. Pripada zajednici s kojom se najvjerojatnije ponekad ne slaže u svemu, ponekad je i ljut na nju. Svjestan da nije savršena jer je čine pojedinci kao i on – nesavršeni. Gleda filmove koje gledaju i drugi, čita knjige,novine koje čitaju i drugi, ide u škole u koje idu i drugi, radi s drugima i drugačijima. I ne misli da su mu drugi i drugačiji neprijatelji, manje vrijedni. Ima često i predrasude kao i drugi. On je čovjek na putu. Zna da svaki čovjek ima slobodu izbora. Sloboda je za kršćanina dar Božji, ona čovjeka uzdiže iznad svega, čini ga Bogu sličnim. Biti protiv drugoga za kršćanina je – biti protiv Boga, jer Božje je stanište u čovjeku.

Kršćanin je svijestan da ga drugi možda ne razumiju, da u očima mnogih izgleda čudan. Zna da ga, sasvim neopravdano proglašavaju zaostalim, skoro retardiranim. Protivnikom napretka. Ne smeta ga što će ljudi reći o njemu, njegovim slabostima, nedosljednostima, promašajima.Svijestan je svega toga. On nije savršen pa je zbog toga kršćanin. Čovjek je na putu, stramputice su njegova svakidašnjica, pada, ali se diže, često je sablazan za druge. Ni Isus nije birao savršene, birao je obične ljude.

Kršćanin zna, usprkos svih etiketa da njegovi prijatelji kršćani rade u prestižnim znanstvenim institucijama, zna da su mnoga znanstvena otkrića plod rada kršćana. On sa znanošću nema problema. Znanost za njega nije religija već sredstvo kojim otkriva i poboljšava život – svoj i tuđi. Nema problema ni s istinskim napretkom, ljudskim pravima.Svaki čovjek ima pravo na život,slobodu i dostojanstvo. Očekuje da i drugi poštuju njegovo pravo da bude drugačiji i misli drugačije.

Ne nameće nikome svoje poglede,ali smatra da ima ista prava i obaveze kao i drugi javno izreći svoje mišljenje,za njega se zalagati – i u državi i u društvu. Nikoga ne smatra drugorazrednim, bez obzira što mnogi njega drže drugorazrednim. Kršćani nisu monolitna gomila, ispranih mozgova. Oni su zajednica različitih, različito mislećih, na različitim stupnjevima rasta u vjeri. Ima ih lijevih i desnih, zadrtih i normalnih.

Oni su vaši susjedi, članovi vaše obitelji, suradnici na poslu,susretnici na ulici, kafiću. Suputnici u sumnjama,dvojbama, sa svim mogućim upitnicima koje život nosi.       

Ja nisam Charlie Hebdo

O slobodi se piše, govori, uzdiže je se na pijedestal božanstva. Ona je neupitna. Svaki pokušaj propitkivanja u najmanju je ruku bogohuljenje. Tako nam barem žele utuviti u glavu. Kako i samoga pravog Boga ponekad ne razumijem i propitkujem ga nekami bude dozvoljeno da i ljudsko božanstvo mogu malo propitkivati.
Da li je sve to baš tako kako nam žele zasoliti ili bi moglo biti i drugčije?
Još kao djecu u školi učili su nas da je čovjek između ostaloga i društveno biće. Možda je tu dio "kvake" za zagonetku zvana sloboda. Ušavši u zajednicu čovjek živi u odnosu prema drugome. Drugi je i drugačiji. Kao što ja imam slobodu, dostojanstvo, svoje mišljenje, svoju povijest - i drugi ima to isto. Ja i drugi odričemo se jednog dijela slobode radi zajedništva. Isto kao i braku ilibilo kojem drugom obliku zajedništva. Mladić ili djevojka ulazeći u brak odriču se dijela dotadašnje slobode.
Mogu se i ne odrećisvoga dijela slobode ali onda svijesno ulazim u konfliktne situacije i moram biti svijestan posljedica i bitiih spreman prihvatiti, makako gadne one bile.
Moje mišljenje pripada meni. I mogu misliti o bilo čemu ili bilo kome svašta. Toje moje intimno stanje. No kada to što je u meni želim na vanjski način izreći na bilo koji način tada već dolazim u drugo stanje situacije. U tom trenutku izricanja misli moja je sloboda ograničena slobodom drugoga. Nailazim na vrlo sklizak teren.
Vjera ili nevjera najintimniji su dijelovi čovjeka, stoga i najosjetljiviji. Oni su središte čovjeka. O tome bi trebalo uvijek računati. Izlagati podsmjehu, izrugivati taj najintimniji dio čovjeka znači povrijediti ga u onom naj osjetljivijem dijelu. Ne reagira svatko na isti način. Netko zatomi u sebi povrijeđenost, drugi reagira burno.