Ponekad me nasmiju izrazi poput: sekularizam,
sekularnost, neutralnost, korektnost, liberalizam ili znanstvenost. Uvjeren sam
da većina onih koji ih upotrebljavaju nemaju pojma o značenju istih. Ne želim
biti prepotentan i napisati kako su meni jasni. Nisu mi jasni. Više mi liče na
neke moderne parareligijske pojmove, neke nove dogme nove religije još
dogmatičnije i obvezatnije od onih tradicionalno vjerskih dogmi. Pridodamo još
k tome i rasizam, fašizam, homofobiju i još entni broj fobija, pa prava, dobili
bismo zbroj dogmi veći od svih dogmi svih religija kroz povijest ljudskoga
roda. No, nije problem u tim novovjekim dogmama nego je problem u neupitnosti,
a koja je sama u sebi upitna. Nedostatak svake kritičke misli, pa i zabrana da
se kritički misli o njima, ne daj Bože, mišljenje i izrekne.
Kao neka dogma provlači se kroz javnost da
biti ljevičar znači odmah biti demokrat, napredan, znanstven, kritičan,
antifašist, borac za ljudska prava... Jednom riječju: biti ono najbolje što se
kreće ovom našom malom planetom Zemljom. Najgore je na zemlji desničar,
konzervativac, jer oni su fašisti, homofobi....nešto čega se treba sramiti, što
treba istrijebiti po onoj Milanovićevoj „ mi ili oni“. Uvjeravati ljevičara da
desno i konzervativno ne valja miješati odmah s ekstremnim stavovima uzaludan
je posao.Dogma je dogma. Ne pada mi na pamet proglašavati ljevičare
staljinistima ili totalitarcima, premda mnoge njihove dogme i praksa nisu
daleko od toga. Ja bih prihvatio konstataciju R. Scrutona koji tvrdi :“
Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju
zlima. Ja pak nemam nikakvih problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto
smatram da oni nisu u pravu“.
Problem ljevice je što ne uspijeva jasno
artikulirati kritičko razmišljanje oslobođeno ideologije. Često ono što se
nastoji prikazati kao kritičko jest ideološko, dakle dogmatsko, ponavljanje
jednom naučene ili izrečene mantre. Koja često u sebi krije neistinu. Vjera, pa
i organizirana kao religija nije, ili ne bi trebala biti ničijji neprijatelj. Ma kako
to naši ljevičari pokušavali sakriti istina jest da se Crkva zalaže za
sekularizam kao „odvojenost Crkve od države“. Jer u tom „razvodu“ Crkva i svaka
vjerska zajednica samo dobiva na svojoj vjerodostojnosti i snazi. Problem
nastaje u trenutku kada to postaje ideologija obračuna s vjerom i Crkvom na
društvenom planu.Ne kritički, nego ideološki.
Problem ljevice, ne samo u Hrvatskoj nego i
šire jest u tome što ne uspijeva iznjedriti kritičko promišljanje prema prošlosti
i sadašnjosti, a to znači da ne uspjeva artikulirati ni ono sutra. Sve se
zapravo svodi na ideologije, mantre i fraze u bjesomučnu potragu za fobistima,
fašistima, konzervativcima, desničarima, nedemokratima, reliktima prošlosti.
Sve je to drveno željezo.Sve što nije lijevo je opasno, netolerantno. Ajte,
molim vas!
Ideologija, nekritičnost, netolerancija prema
drugima i drugačijima u potki je većine onih koji sebe smatraju ljevičarima.
Čast iznimkama! Dovoljno je ovih dana prolistati novine,pogledati TV,
prošetatati virtualnim svijetom da se zapravo uoči što je to ljevica u
društvenom i političkom smislu, sav dogmatizam i zadrtost. Priče o slobodi i
pravima zapravo su kulise iza kojih se skriva totalitarizam i nesloboda,
nesposobnost kritički procjeniti situaciju. Svako razmišljanje, govor drugačiji
od njihovog je po njima govor mržnje, najopasnija hereza koju treba satrti u
korijenu, a najmoćnije sredstvo u njihovim rukama jesu mediji. Najveći dio
vodećih medija pretvoren je u sredstvo ideoloških obračuna.
O desničarima koje razlikujem od
konzervativaca pisat ću drugi puta, nadam se ubrzo, ivnimalo nježno jer i oni
su opterećeni dogmama i nekritičnošću jednakokao i ljevičari.
