Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban

Pokušavam  doumiti  zašto i na temelju kojih argumenata mene kao vjernika, kršćanina, katolika, i ne samo mene, neke i sve druge toga i takvog opredjeljenja, neki novinari, kolumnisti, takozvani napredni uporno proglašavaju maloumnim, zaostalim, nekritičkim. Naprosto ne stoji tvrdnja da su ljudi koji odbacuju bilo koji oblik vjerovanja kritički raspoloženi, propitkuju kritički stvarnost, a mi vjernici kao nismo. Što bi u konačnici značilo da su oni na višem stupnju evolucijskog razvitka, a ja i ostali vjernici jedva da smo zakoračili u tu zonu homo sapiensa. Uistinu nitko, makar sam propitkivao mnoge, nije mi mogao  argumentirano potvrditi ovu tezu o višem stupnju razvoja. Molio bih, pobogu da nas prestaju gnjaviti svojim kritičkim umom i višim stupnjem razvoja. Od vjerskog talibana gori je samo ateistički taliban.

Osobno kao vjernik, a vjerujem i većina vjernika ni u primisli nema bilo koga vrijeđati samo zato jer vjeruje u nešto  drugo ili naprosto u ništa. No, ima vjernika koji to čine,netrpeljivi su prema drugima, drugačijima. I nista nova. Kao što ima ateista, ljevičara koji ne misle da je biti vjernik neka bolest koju treba istrijebiti. Oni jednostavno drže da svatko ima pravo na izbor, i da vjernik nije opasnost koju treba iz društva ukloniti, učinit od njih podvojene ličnosti; jednu u javnosti neutralnu, drugu u privatnosti doma – vjerničku.

Proglasiti vjernika iracionalnim tipom uvreda je za razum, ne samo za vjernika. Ideološka zadrtost ili neznanje. Zanimljivo s komunikacijskim razvitkom raste i neznanje. Izgleda taj razvoj omogućuje, ne stjecanje znanja, objektivnost, nego povećava mogućnost ideologizacije i manipulacije. Vjera nije isiključivanje racionalnosti, ona je u svojoj biti duboko promišljen stav utemeljen na razumu i činjenicama. Vjernik ne živi negdje u „oblacima“, izvan stvarnosti, činjenica, ni mimo njih. Vjernika možete sresti na cesti, mozda je čisti, odvozi smeće, radi s vama u tvornici, uredu, vašoj političkoj stranci, upravi nekog poduzeća, ministarstvu, u školi, fakultetu, nekoj znanstvenoj ustanovi. Primjećujete li da je debilan, manje uspješan samo zato jer je vjernik. Manje racionalan? Manje znanstven? Volio bih kada govorimo o vjeri i vjeirnicima da to činimo s malo više samopoštovanja. Jer naš govor o drugima najčešće je govor o nama.

Vjernik se često nađe u raskoraku ortodoksije (nauka) i ortoprakse (života), valja znati da je čovjek biće raskoraka između ideala i stvarnosti. Neminovno je to. Svaki je čovjek na putu prema.... Ako pak zelimo čovjeka svesti na neku mjerljivost onda vrijednost nije u tome koliki je raskorak nego koliko se trudi da ga smanji. Stoga je nužan dijalog unutar pojedinca, skupine i društva. Odbacivanje dijaloga dovodi neminovno do sukoba i na koncu odbacivanja, isključivanja, isključivosti. U konačnici ne dovodi do ničega dobroga.

Za mene kao vjernika uopće ne predstavlja problem da li je čovjek nastao iz zemlje, amebe, crva, majmuna ili nečeg petog, šestog ili sedmog. On je za mene uvijek Božje djelo, Božja slika i Božji stvor. Jesam li zbog toga malouman, iracionalan? Kao vjernik ne mogu biti protiv znanosti, jer bih bio protiv Boga, nisam protiv sloboda, jer bih i u tom slučaju bio protiv Boga, nisam protiv ljudskih prava, jer bih i u tom slučaju bio protiv Boga. Za znanost sam, za slobode sam, za prava sam. Uvijek sam za dobro i odgovornost.

Ipak na kraju nazirem u čemu je „caka“. Barem se nadam. „Caka“ je u tome da me se kao vjernika želi eliminirati ne snagom argumenata nego argumentom snage. Učiniti me nesigurnim kao vjernika, da se osjećam deformiranim u svakom pogledu, da me se obeshrabri kao vjernika da živim ( usprkos slabostima) svoju vjeru, javno je ispovijedam, zalažem za vrijednosti koje proizlaze iz vjere.

objavljeno na:Kaportal

Oni su tu pokraj nas

U medijskoj gomili, frazera, snagatora,vikača uperenih protiv vjere, vjerskih zajednica, osobito Katoličke Crkve, u kojima se bez imalo građanske svijesti za odgovornost izgovorenoga ili napisanoga vjernike ( osobito katolike) proglašava klerofašistima, određuje im se gdje će moliti, u što vjerovati, kako se u takozvanom civilnom društvu ponašati. Prizivaju se prošla vremena, s njima valjda Hude Jame, Macelji, Stara Gradiška i ostala mjesta rezervirana za one koji nisu bili u duhu „najnaprednijeg društvenog uređenja“ ili se držali „opijuma za narod“. Brka se pri tome pojmovima država i društvo kao reliktom prošlosti. I doktraže za sebe prostor u društvu, kršćanima bi to uskratili. Nek se moli doma, u društvu mora šutjeti, dapače, sramiti se svoje „zaostalosti“. Nije li to novi novi oblik fašizacije. Dokse s jedne strane govori o pluralizmu, s druge  strane poželjna je pluralizacija samo nekih, kao u Orwelovoj Životinjskog farmi:svi su jednaki, ali neki su jednakiji.

Pa dobro, tko je to onda kršćanin? Nemam pretenzija o tome razviti neku veliku raspravu, ipak u duhu dijaloga ( upoznavanja s drugim i drugačijim, ili posvjećivanja vlastitosti) želim u nekoliko rečenica sažeti svoja razmišljanja.

Kršćanin je čovjek koji živi u svijetu, ne u nekom nestvarnom, izoliranom, njemu sklonom. Ima svoju povijest ( koja ne mora biti slavna, besprijekorna): osobnu, obiteljsku...., svojkarakter, narav, čežnje, snove, mane. Nemora čak biti ni bolji od drugih. Pripada zajednici s kojom se najvjerojatnije ponekad ne slaže u svemu, ponekad je i ljut na nju. Svjestan da nije savršena jer je čine pojedinci kao i on – nesavršeni. Gleda filmove koje gledaju i drugi, čita knjige,novine koje čitaju i drugi, ide u škole u koje idu i drugi, radi s drugima i drugačijima. I ne misli da su mu drugi i drugačiji neprijatelji, manje vrijedni. Ima često i predrasude kao i drugi. On je čovjek na putu. Zna da svaki čovjek ima slobodu izbora. Sloboda je za kršćanina dar Božji, ona čovjeka uzdiže iznad svega, čini ga Bogu sličnim. Biti protiv drugoga za kršćanina je – biti protiv Boga, jer Božje je stanište u čovjeku.

Kršćanin je svijestan da ga drugi možda ne razumiju, da u očima mnogih izgleda čudan. Zna da ga, sasvim neopravdano proglašavaju zaostalim, skoro retardiranim. Protivnikom napretka. Ne smeta ga što će ljudi reći o njemu, njegovim slabostima, nedosljednostima, promašajima.Svijestan je svega toga. On nije savršen pa je zbog toga kršćanin. Čovjek je na putu, stramputice su njegova svakidašnjica, pada, ali se diže, često je sablazan za druge. Ni Isus nije birao savršene, birao je obične ljude.

Kršćanin zna, usprkos svih etiketa da njegovi prijatelji kršćani rade u prestižnim znanstvenim institucijama, zna da su mnoga znanstvena otkrića plod rada kršćana. On sa znanošću nema problema. Znanost za njega nije religija već sredstvo kojim otkriva i poboljšava život – svoj i tuđi. Nema problema ni s istinskim napretkom, ljudskim pravima.Svaki čovjek ima pravo na život,slobodu i dostojanstvo. Očekuje da i drugi poštuju njegovo pravo da bude drugačiji i misli drugačije.

Ne nameće nikome svoje poglede,ali smatra da ima ista prava i obaveze kao i drugi javno izreći svoje mišljenje,za njega se zalagati – i u državi i u društvu. Nikoga ne smatra drugorazrednim, bez obzira što mnogi njega drže drugorazrednim. Kršćani nisu monolitna gomila, ispranih mozgova. Oni su zajednica različitih, različito mislećih, na različitim stupnjevima rasta u vjeri. Ima ih lijevih i desnih, zadrtih i normalnih.

Oni su vaši susjedi, članovi vaše obitelji, suradnici na poslu,susretnici na ulici, kafiću. Suputnici u sumnjama,dvojbama, sa svim mogućim upitnicima koje život nosi.       

Ja nisam Charlie Hebdo

O slobodi se piše, govori, uzdiže je se na pijedestal božanstva. Ona je neupitna. Svaki pokušaj propitkivanja u najmanju je ruku bogohuljenje. Tako nam barem žele utuviti u glavu. Kako i samoga pravog Boga ponekad ne razumijem i propitkujem ga nekami bude dozvoljeno da i ljudsko božanstvo mogu malo propitkivati.
Da li je sve to baš tako kako nam žele zasoliti ili bi moglo biti i drugčije?
Još kao djecu u školi učili su nas da je čovjek između ostaloga i društveno biće. Možda je tu dio "kvake" za zagonetku zvana sloboda. Ušavši u zajednicu čovjek živi u odnosu prema drugome. Drugi je i drugačiji. Kao što ja imam slobodu, dostojanstvo, svoje mišljenje, svoju povijest - i drugi ima to isto. Ja i drugi odričemo se jednog dijela slobode radi zajedništva. Isto kao i braku ilibilo kojem drugom obliku zajedništva. Mladić ili djevojka ulazeći u brak odriču se dijela dotadašnje slobode.
Mogu se i ne odrećisvoga dijela slobode ali onda svijesno ulazim u konfliktne situacije i moram biti svijestan posljedica i bitiih spreman prihvatiti, makako gadne one bile.
Moje mišljenje pripada meni. I mogu misliti o bilo čemu ili bilo kome svašta. Toje moje intimno stanje. No kada to što je u meni želim na vanjski način izreći na bilo koji način tada već dolazim u drugo stanje situacije. U tom trenutku izricanja misli moja je sloboda ograničena slobodom drugoga. Nailazim na vrlo sklizak teren.
Vjera ili nevjera najintimniji su dijelovi čovjeka, stoga i najosjetljiviji. Oni su središte čovjeka. O tome bi trebalo uvijek računati. Izlagati podsmjehu, izrugivati taj najintimniji dio čovjeka znači povrijediti ga u onom naj osjetljivijem dijelu. Ne reagira svatko na isti način. Netko zatomi u sebi povrijeđenost, drugi reagira burno.
 

ZAŠTO IM NE VJERUJEM?

Kada sretnem zmiju neugodno mi je, ali - ne bojim se. Čak se ni ne naježim. Isto tako kada sretnem ljutog psa.Ostanem miran,pa odustane. Valjda mu dojadi? Ono što mi može utjerati strah u kosti jesu razni tipovi oba spola i međuspola koji sebe proglašavaju progresistima, znanstveno gledajućima na svijet, raznih širitelja tolerancije i sveopće ljubavi. Ja sam, onako prosjećan čovjek - po vlastitim mjerilima, ali i šire. Imam neke svoje favorite koji su mi prirasli srcu,imam neke koje zaobilazim u širokom luku. Neke ljude volim u svojoj blizini, za druge molim Boga da ih drži što dalje od mene - za moje i njihovo dobro.

Da su suštinske promjene u ljudi moguće znam iz Biblije. Najočitiji je primjer Savla iz Tarza koji je progonio prve kršćane, a onda je postao Pavao i najveći apostol i propovjednik toga Isusa Krista. No, rijetki su ti Savli koji postaju Pavli. Više ih ima onih koji glume promjenu želeći da zaboravimo pretpovijest. Zašto vjerujem Pavlu (Savlu), a ovim novoobraćenicima u našem društvu - ne! Iz jednostavnog razloga: Pavao nije nastojao ubiti Savla, nije skrivao nikada da je bio Savao. Ovi naši bi ubili svoju povijest. Kao da ne postoji.

Biblija me uči da postoji "vrijeme rađanja, vrijeme rasta i vrijeme umiranja". Na tom putu "mijene stalne su". Tako je to u životu svakoga.

Da se vratim na početak i odgovorim zašto se bojim tih raznih, nazvat ću ih mutnim tipovima progresa. Iz jednostavnog razloga što su oni onaj mračniji dio toga našega života, okružja. Zato što njihovo djelovanje vodi u mrak totalitarizma, ma kakoto čudno zvučalo. Oni su zapravo policajci misli, tajna služba koja se uvlači u nas i kopa po našim mislima. Oni su inkvizicija koja nastoji uloviti svakoga, raspeti ga, zapaliti na lomači javnosti tko misli drugačije. Oni su toleranti, puni ljubavi prema istomišljenicima ali i nemilosrdni goniči onih koji drugačije misle. Pravo na život imaju samo oni, ostali ne!

NEŠTO MI TU SMRDI

Bilo je to, kako bi se reklo - u ona biblijska vremena. Bio sam mladi i nadobudni župnik u jednom selu.  Mlad, vatren, brz na jeziku, pun žara. Očekivao sam da će se to dogoditi. Došla delegacija drugova da me "prizove razboritosti" upozori da sam "mlad, i da bi me bilo šteta". Nisu rekli istina u čemu bi se sastojala ta "šteta", ali nekako sam to "skontao" - u čemu bi bila. Problem po njima bio je u tome što po dojavama njima ja "uznemiravam narod". Istina jest, naglasili su drugovi, Crkva je odvojena od države, slobodna je, ja sam slobodan propovjedati vjeru i to....samo ne smijem govoriti protiv društveno političkog sistema, jer bi to bila politika. Ali uznemiravanja naroda je već politički problem, jer oni su zaduženi za nirni san naroda.

Ponudivši ih vodom umjesto misnog vina koje su očekivali (moja mala zločestoća) odgovorio sam im da je moj posao, poslanje kao svećenika uznemiravati narod. Pokušati promjeniti njihov način razmišljanja,vladanja, postupaka. Nije moje govoriti o "slatkoj gori" iz Orwelove Životinjske farme. Moj govor je prosvjed protiv načina života,ljudskih odnosa, njihovog shvaćanja vjere, crkvenosti, morala... Ne mogu započeti propovijed; oprostite, bi li se vi jako uzrujali, uznemirili da vam danas protumačim evanđelje? Ili: oprostite, ako sam vas uznemirio, neću više.

Ove zgode sjetio sam se ovih dana. Dobro, muči me to već neko vrijeme. Vjerovao sam da su ta vremena prošla. Prevario sam se,nažalost. Ta vremena komesara "u ime mira naroda" nisu prošla. Dapače oni su sve prisutniji u ovom društvu. Istina, nisu više pod kapom Partije. Vješto su skriveni pod imenom novinara/ki, raznih aktivista pod maskom udruga građana, civilnog društva.

Neki bi da se Biblija hitno uskladi s Ustavom i to u zemlji u kojoj se Ustavmijenja brže nego papir u wc-u, ili u kojoj se drži do Ustava manje nego do wc papira. U toj državi o sekularizmu nam govore i pišu ljudi koji pojma nemaju što je to sekularizam, o demokraciji nam pišu i govore djeca i unuci "demokratskog centralizma" koji bi da državna vlast zabranjuje, zatvara sve one drugačijemisleće. Naravno, argumenti nisu bitni, ni istina. Samo sužena svijest!





  

GLUPOSTI NI NEBO NIJE GRANICA

Ponekad pomislim; Bože moj, hoće li ikada ovi ljevičari upotrijebiti normalno svoj mozak i početi se normalno ponašati? I svaki puta kad otvore usta ili pokušaju nešto učiniti - katastrofa. Gluposti ni nebo nije granica. Dobro, svaki čovjek ima pravo na glupost. i nije to neka katastrofa. Ona nastaje tek onda kada glupost preuzme skoro sav javni prostor. Kao kod nas u Hrvatskoj.
Nedavno je u Šibeniku završen nekakav festival ljevice i alternative čiji je movens izvjesni filozof (barem se tako predstavlja) Srećko Horvat koji glumi radikalnog kritičara konzumerizma i kapitalizma. Naravno kakav bi to ljevičar bio kada meta njegove kritikene bi bila Katolička crkva. On je za stopostotnu sekularizaciju društva. No ni njemu, ni njegovim pajdanima nije bilo mrsko pozvati i proglasiti perjanicom ljevičarstva izvjesnu časnusestru Teresu Forcades, benediktinku iz Španjolske. Sestra Teresa je član Horvatu tako mrske Katoličke crkve. I još je proglasiti ikonom. Ili možda Srećku ponestaje inspiracije? Ili se radio suženoj svijesti?
Urednici Dnevnika na HTV-u poseban su,pomalo i klinički slučaj. Tako neki dan obavještava nas promašeni, ali ideološki ispravan kadar neka Sanja M. kako je papa Franjo opet napravio veliki iskorak i presedan u Katoličkoj crkvi -vjenčati će dvadeset parova od kojih neki imaju djecu i dugo žive zajedno. Koja vijest? Kao ono;neka vide naši domaći popovi kako to radi papa Franjo.
Da je samo priupitala najbližeg župnika čula bi da to svećenici rade i kod nas. Ja sam pripremao za vjenčanje djeda i baku, istina vjenčao ih  je drugi svećenik, vjenčao sam ljude i nakon podeset godina zajedničkog života.
Nikada neću zaboraviti vjenčanje dok sam bio mladi kapelan u Zagrebu. Vjenčao sam par koji je zajedno živio pedeset godina i to pred smrt mladoženje. On je bio Židov, ona katolkinja,obećao joj je da će sklopiti katolički brak. Godine su prolazile, došla starost, bolest,smrt je kucala na njegova vrata. Dok smo pripremali vjenčanje rekao mi je; ne želim umrijeti a da svoje obećenje ne izvršim. Želim vidjeti svoju ženu sretnom, želim da mi ispriča kako je to nakon pedeset godina prvi puta ići na pričest. Pokraj njegove bolesničke postelje stajala je ponosna starica mladenka s buketićem cvijeća u ruci, s osmjehom na licu dok su im, jednom i drugom tekle suze niz obraze.... umro je nakon tri dana, sretan što je ipak ispunio dano obećanje.
Toliko o novosti koje nam serviraja Sanja M.
 

PILA NAOPAKO

Omiljena fraza takozvanih ljevičara jest dogmatizam Crkve. Fora je u tome što ne kažu koje Crkve. Poluobrazovanom građaninu poznato je da postoji više različitih Crkava. Bilo bi etično,pošteno da se reče ili napiše koja je to Crkva, na koju se misli. Ako ništa drugo onda zbog korektnosti. Ako dogmatizam definiramo ili shvatimo kao uskogrudnost onda su  ljevičari perjanice dogmatizma koji svoja kukavičja jaja smještaju u tuđa gnijezda i prave se ludi.

Da je dogmatizam Katoličke crkve ( jer na nju,pretpostavljam misle) samo frazetina koja se ponavlja u nedogled može uočiti i prosjećan srednjoškolac koji je imao iole normalnog nastavnika iz povijesti. Ako dogmatizam shvatimo nadalje kao nekritičko mišljenje onda opet ono pripada ljevičarima. Koja je to   kritička misao koju su autentično iznjedrili ljevičari? I da je pri tome izdržala kritičku analizu! Ili pomakla malo život naprijed.

Dogmatici s lijeva već više od stotinu godina ponavljaju mantre o dogmatičnosti kršćanstva,misleći prije svega na Katoličku crkvu. No, da se i malo kritički osvrnu na to svoje mantranje  vidjeli bi svoju zabludu. Cjelokupno djelovanje te Crkve prožeto je kritičkom mišlju i kritičkim odnosima prema svijetu,sebi, odnosima u tom svijetu. No, u dogmu se ne sumnja,ona se kritički ne preispituje, ona je jednostavno istinita. Jednostavno su je pokupili, usvojili i uzdigli na tron istine.

Jedna od omiljenih dogmi ljevičara jest o zaostalosti Katoličke crkve, njezinom sukobu sa znanošću, nespojivošću znanstvenog pogleda na svijet ( ma što mu to značilo) s vjerom i pripadnošću KC. Mada je već koncem devetnaestog stoljeća kritika pokopala ovu dogmu,ona još uvijek živi u glavama i srcima ljevičara. Što je to znanstveni pogledna svijet? Znanstveni svjetonazor? Neka nova religija bez Boga i božanstva? Novi kult?

I dok govore o pravima i slobodama ne mogu van iz oklopa dogmi koje ih sputavaju da slobodno i kritički promišljaju sebe i stvarnost. Sekularno društvo u kojem bi oni bili vladari misli i djelovanja. Smijem li ja kao vjernik na javnom mjestu u tom sekularnom društvu, sekularnoj državi reći da sam vjernik? Smijem li se založiti javno da nešto što smatramvrijednim a utemeljeno je na znanosti i vjeri? Ili se javno mogu deklarirati samo nevjernici i zalagati se javno samo za ono štoje temelj nevjere? To je ono krucijalno pitanje.

Dogma je ljevičara da će ovo društvo divovskim koracima naprijed akose oslobodi vjernika, ponajprije katolika. Može li izdržati ova dogma već i površnu kritičkuanalizu? Ne! Malo povijestii vidjet ćemo da da sve pada u vodu,alioni su uporni u provođenju revolucija.Mijenjalju po potrebi subjekte i objekte. Ali dogmu ne.

Ako već govorimo o dogmatizmu, onda je on neizlječiva bolest ljevičara. Zapravo, onibilo čega da se dotaknu postaje dogma.